Bjelopoljka Julijana Tvrdišić porodični hobi ptetvorila je kreativnu priču. Još kavdijete, uz majku, koja je cijelog života uređivala životni prostor slikala, ukrašavala namještaj. Oduvijek maštala da zajedno sa majkom, koja joj je životni uzor, svojim kreativnim radom, spoji zadovoljstvo i svoj životni poziv.
Životni put ju je kako ističe, odveo na drugu stranu ,na sport a kasnije i kao studentkinju. Po povratku iz Amerike počela je da se uključuje u razne radionice, i događaje u vezi životne sredine.
Svjesna je da nemože globalno da utiče na životnu sredinu kao pojedinac ,počela je da šije torbe, cegere, rančeve, kako bi ljudi oko nje koristili njih, a ne plastične kese.
Sama je naučila da šije na mašini, koju je više puta popravljala.
Torbe i cegere šije od starih „farmerica“ a kasnije su ovi proizvodi prerasli u u ozbiljan posao, pa je počela da ulaže novac kupovinu materijala. Kada je sve ovo preraslo u ozbiljniju priču, odlučila je da se promoviše na društvenim mrežama. Tu je naišla je značajan odoziv pratilaca jer je za jedan dan naručeno 15 torbi. Kupci su uglavnom bili iz Podgorice i sa primorja i bili su veoma zadovoljni proizvodima. Cijena od 15 eura sa poštarinom om je odgovarala.U saradnji sa ZZCG, putem podsticaja za zapošnjavanje dobila je oko 10.000 eura za kupovinu šivaće mašine.
Dešavalo mi se da, kada sam otvorila nalog na društvenim mrežama niko ništa ne kupi, ali sam bila uporna i na kraju sam uspjela da privuče mušterije. Polako su i moji sugrađani počeli da.naručuju moje proizvode i mislim da ovaj posao ima budućnost, kazala je vrijedna Julijana.
Jovan Šćekić
