Zoran Raonić rođen je u Đurđevića Tari, a živio je u Pljevljima, gdje je i radio sve do penzionisanja. U domaćoj i u široj društvenoj sredini afirmisao se kao plodan i talentovan književni stvaralac. Objavio je 13 knjiga koje pripadaju različitim književnim rodovima i vrstama: „Vilino kolo“ (poezija), „Četiri mijene“ (haiku), „Dioba vatre“ (poezija), ,.Drugi krug vatre“(poezija), „Mjesec u krilu“ (haiku), „Iza brane“ (poezija), „Oko pjesme“ (poezija), „Neko doba“ (poezija), „Behar u zmijamiku“ (proza), „Tako se priča“ (izbor narodnih umotvorina iz pljevaljskog kraja), „Tara i Tarani“ (monografija), u koautorstvu sa dr Vukajlom Gluščevićem. Pojedine od ovih knjiga imale su po dva izdanja.
Zoran Raonić redovno je sarađivao sa preko 70 listova i časopisa u našoj zemlji i inostranstvu, a poezija mu je prevedena na sedam stranih jezika. Zastupljen je u mnogim zbonicima i antologijama, među kojima su i antologije svjetske haiku poezije na francuskom, engleskom, grčkom, ruskom i našem jeziku. Njegovo stvaralaštvo nalazi se u antologijama crnogorskog i balkanskog aforizma koje su objavljene u Podgorici, Beogradu, Skoplju i Sarajevu, kao i u antologijama haikua Balkana i crnogorskog epigrama, te u više drugih panorama i izbora. On je za poeziju, prozu, haiku i aforizme dobio više međunarodnih nagrada („Zlatna struna“, „Autor sa otiskom“, „Kočićevo satirično pero“, „Banatsko pero , „Milutin Uskoković“, „Macuo Bašo“, nagrada za idiličnu poeziju na Novom Zelandu. Za haiku poeziju dobio je i dvije nagrade u Japanu.
O Raonićevom stvaralaštvu pisalo je više od 50 književnih stručnjaka i stvaralaca koji su u svojim analitičkim radovima izrekli o njemu veoma afirmativne i obrazložene ocjene i sudove Pored onoga što je ostvario u svom bogatom stvaralačkom opusu (poezijom, prozom, aforizmima, epigramima i haiku poeziji), po čemu je dobro poznat, cijenjen u našoj zemlji, stvaralaštvom pljevaljskog kraja. Sakupljene narodne umotvorine (priče, lirske pjesme, poslovice, lzreke, kletve, zakletve…), te rečnik sa iscrpnim objašnjenjima, predstavljaju važan izvor za izučavanje prošlosti, života i rada zavičajnog stanovništva. Svojim sakupljačkim i književnim radom na usmenom narodnom stvaralaštvu Zoran Raonić je stvorio svojevrsnu hroniku Potarja i Pljevalja.
O Raonićevom radu napisano je mnogo kritičkih sudova i opservacija. Navešćemo samo neke. Naime, književni sudovi književnih kritičara koji su pisali o stvaralaštvu Zorana Raonića mogu se ilustrovati kratkim odlomkom iz knjige dr Milovana Gočmanca. Svoju studiju od 200 strana „Liričnost idiličnog čojstva“ (književno djelo Zorana Raonića) dr Gočmanac završava sljedećim riječima: „Raonić je umjetničkom poezijom i prozom postigao vrhunske rezultate i obogatio savremenu književnost inovativnim međusobnim sažimanjem stilskih, semantičkih i estetskih komponenata sa istim slojevima narodnih usmenih umotvorina. Uz njih je usavršio svoj pjesnički izraz, kome je poklonio slobodu narodnog izraza, vjekovima čuvanog u narodnom geniju da suštinski pamti, i darovito umjetnički pripovijeda“.
Akademik prof. dr Ljubomir Zuković, govoreći o knjizi „Tako se priča“, konstatuje kako je Raonić na pouzdan i najprimjereniji način uspio da spasi od zaborava jedno duhovno blago i učini ga dostupnim čitaocima. On, uz ostalo, posebno naglašava da je Raonić ispoljio izuzetan smisao i osjećanje za izvorni narodni govor i jezik, te donio brojne riječi koje su se mogle čuti samo u govoru ljudi iz naznačenog prostora. On takođe ističe brojne druge karakteristike, kao što su bogatstvo, slikovitost i nijansiranje izraza, skladnost spajanje i povezivanja pojedinih vrsta, te prikazanu neodvojivost čovjeka i prirode. Navođenjem pojedinih odlika ove knjige i njihovim argumentovanjem fragmentima iz teksta dr Zuković je potkrepljivao svoju tvrdnju kako je ona nemali doprinos našoj nauci i kulturi. U ostalim recenzijama Raonićevih knjiga ističe se njegov višedecenijski trud uložen u prikupljanje i sistematizaciju folklorinih narativa iz pljevaljskog kraja, kao i ljepota stila kojim su prikupljeni folklorni narativi uobličeni u jedan koherentan tekst.
Književni kritičar i teoretičar Vitomir Teofilović analizira Raonićev pristup Rječniku osobenih riječi koji se nalazi na kraju više Raonićevih knjiga: „dok je kod drugih istraživača folklora i mahom naučnika svih vrsta rječnik samo prateće štivo… ovdje je Rječnik i esencijalno jezgro i estetski vrhunac… To su, rečeno jezikom teorije, supstancijalno-komparativna tumačenja reči iz mitološke, istorijske i socio-psihološke perspektive… to su sa saznajnog stanovišta mikro-eseji, ali po supstancijalnoj i poetičkoj artikulaciji priče o rečima…“. Sofija Jelovac, profesorica filozofije ističe značaj Raonićevih napora uloženih u očuvanje narodnih mudrosti, a akademik prof. dr Nenad Vuković naglašava de je Zoran Raonić pisac širokih akribičnih nadarenosti, koji prati i artikuliše sve što je plemenito i što nosi običan čovjek, čovjek za koga i kad ode u nepovrat treba čuvati mjesto tamo gdje je bivao i širio dobrotu.
Književni sudovi kritičara i naučnika jedinstveni su u ocjeni da je ono višestruko značajno i da posjeduje visoke umjetničke vrijednosti.
