Decenijama unazad, kada god se u skupštinskim klupama ili predizbornim kampanjama povede rasprava o ekonomskoj budućnosti Pljevalja, ponovo se pojavljuje ista ideja — izgradnja fabrike cementa.
Na prvi pogled, takav projekat ima logično uporište. Pljevaljski basen raspolaže značajnim količinama cementnog laporca, a grad koji se suočava sa iseljavanjem stanovništva i neizvjesnom budućnošću industrije zasnovane na uglju nesumnjivo treba nova proizvodna postrojenja i održiva radna mjesta.
U Pljevljima je od 1976. do 1987. godine već radila fabrika portland cementa. Vladina dokumenta potvrđuju da je kvalitet cementnog laporca istraživan još osamdesetih godina, kao i da se značajan dio te sirovine danas nalazi na odlagalištima Rudnika uglja. Tehnička dokumentacija za ležište Jagnjilo rađena je i tokom 2005. i 2007. godine.
Ipak, postojanje sirovine nije isto što i postojanje ekonomski opravdanog projekta. Za konačan odgovor neophodni su aktuelna studija izvodljivosti, provjerena tržišna analiza, definisana tehnologija, način transporta i potpuna procjena uticaja na životnu sredinu.
Pruga procijenjena na 745 miliona eura još 2013. godine
Jedna od najvećih prepreka je saobraćajni položaj Pljevalja.
Cement je masovna roba kod koje transport značajno učestvuje u konačnoj cijeni. Pljevlja nemaju željezničku vezu, dok postojeći putevi prema Bijelom Polju, Prijepolju, Bosni i Hercegovini i ostatku Crne Gore imaju ograničene kapacitete.
Prethodna studija opravdanosti i idejno rješenje pruge Pljevlja–Bijelo Polje izrađeni su 2013. godine. Razmatrano je sedam varijanti, a usvojena je trasa duga oko 56,4 kilometra, preko Otilovića, Dubočice, Kalipolja, Kovrena, Mahale i Stolovače.
Tada je objavljeno da bi izgradnja te dionice koštala približno 745 miliona eura. To je istorijska procjena, a ne važeći predračun za moguću gradnju 2026. godine. Nakon više od deset godina i velikog rasta cijena građevinskih radova, stvarni troškovi vjerovatno bi bili drugačiji i morali bi se ponovo izračunati. Vijesti
To ne znači da cementara bez pruge ne bi mogla raditi. Fabrika orijentisana prvenstveno na tržište Crne Gore mogla bi dio proizvodnje prevoziti kamionima. Međutim, za veliki kapacitet i ozbiljniji izvoz odsustvo željeznice predstavlja značajan troškovni i logistički problem.
Ako bi fabrika godišnje otpremala između 500.000 i 800.000 tona cementa, bilo bi potrebno približno 55–88 kamiona nosivosti 25 tona svakog dana u godini. Ukoliko bi se otprema obavljala oko 300 radnih dana, broj bi rastao na približno 67–107 kamiona dnevno. U ovu računicu nijesu uključena vozila koja bi dopremala gorivo, dodatne sirovine, opremu i druge materijale.
Takvo opterećenje zahtijevalo bi ozbiljna ulaganja u putnu infrastrukturu, bezbjednost saobraćaja i održavanje puteva.
Postoji domaće tržište, ali njegova veličina nije stalna
Važan argument zagovornika cementare jeste činjenica da Crna Gora nema domaću proizvodnju i da cement uvozi.
Prema međunarodnim trgovinskim podacima, Crna Gora je 2024. godine uvezla približno 470.000 tona portland cementa, vrijednog oko 55,6 miliona dolara. Najveće količine stigle su iz Hrvatske, Albanije i Srbije. World Bank WITS
To pokazuje da domaće tržište postoji, ali i da ranije često ponavljana procjena o uvozu od 750.000 do 800.000 tona godišnje ne mora važiti za svaku godinu. Potrošnja zavisi od intenziteta gradnje, velikih infrastrukturnih projekata i ukupnog stanja građevinskog sektora.
Zbog toga se kapacitet buduće fabrike ne može određivati političkom procjenom, već detaljnom analizom dugoročne potražnje u Crnoj Gori i mogućnosti plasmana u regionu.
Ne postoje cementare koje uopšte ne zagađuju
U javnim raspravama ponekad se govori o savremenim „cementarama bez odžaka“ koje navodno ne zagađuju životnu sredinu. Takva formulacija nije tehnički tačna.
Proizvodnja klinkera zahtijeva zagrijavanje sirovine na oko 1.450 stepeni Celzijusa. Pored ugljen-dioksida nastalog sagorijevanjem goriva, značajan dio emisija CO₂ nastaje hemijskim razlaganjem krečnjaka. Cementare mogu emitovati i azotne okside, sumpor-dioksid, prašinu i druge materije, zavisno od sirovina, goriva i primijenjene tehnologije.
Savremeni filteri i sistemi za prečišćavanje mogu drastično smanjiti emisije prašine i pojedinih gasova, ali ih ne svode automatski na nulu.
Cementara Brevik u Norveškoj od 2025. koristi prvo industrijsko postrojenje za hvatanje ugljenika u cementnoj industriji. Planirano je hvatanje oko 400.000 tona CO₂ godišnje, što predstavlja približno 50 odsto ukupnih emisija fabrike. Uhvaćeni gas transportuje se brodom do trajnog podzemnog skladišta u Sjevernom moru.
U poljskoj cementari Kujawy planiran je sistem koji bi hvatao oko 1,2 miliona tona CO₂ godišnje iz proizvodnje klinkera. Projekat je dobio 228 miliona eura iz Inovacionog fonda Evropske unije, što pokazuje koliko su ovakva postrojenja finansijski zahtjevna.
CCS, međutim, nije tehnologija koja uklanja sve oblike zagađenja. Ona rješava dio emisija ugljen-dioksida, dok su za prašinu, azotne okside, sumpor-dioksid i druge materije potrebni posebni sistemi kontrole.
Za Pljevlja bi se dodatno postavilo pitanje gdje bi uhvaćeni CO₂ bio trajno uskladišten i kako bi se do tog mjesta transportovao. Grad nema ni luku ni željeznicu, pa bi kompletan lanac hvatanja, transporta i skladištenja zahtijevao dodatnu infrastrukturu i veoma velika ulaganja.
CBAM bi uticao na izvoz u Evropsku uniju
Od 2026. godine cement je obuhvaćen konačnom fazom evropskog Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljenika — CBAM-a.
To znači da bi cement iz Crne Gore prilikom izvoza na tržište Evropske unije bio opterećen troškom koji zavisi od količine ugljen-dioksida nastale tokom njegove proizvodnje i već plaćene cijene ugljenika u zemlji porijekla.
CBAM ne bi opterećivao cement prodat u Crnoj Gori niti automatski izvoz u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu. Ipak, fabrika koja bi dugoročno računala na tržište EU morala bi koristiti tehnologiju sa znatno manjim emisijama kako bi ostala konkurentna. Evropska komisija
Pljevaljska kotlina zahtijeva strože kriterijume
Pljevaljska kotlina već je decenijama opterećena zagađenjem vazduha, posebno tokom zimskih temperaturnih inverzija. Zbog toga se eventualna cementara ne može posmatrati kao da se gradi na prostoru bez postojećeg industrijskog opterećenja.
Prije bilo kakve odluke bilo bi neophodno izraditi model kumulativnog uticaja Termoelektrane, Rudnika uglja, individualnih ložišta, saobraćaja i nove fabrike. Nije dovoljno pokazati da bi cementara pojedinačno mogla ispuniti propisane granične vrijednosti. Potrebno je utvrditi kakav bi bio njen doprinos ukupnom zagađenju vazduha u kotlini.
Posebnu pažnju zahtijevala bi zaštita akumulacije Otilovići, sa koje se grad snabdijeva vodom. Tvrdnja da bi cementara sigurno zagadila akumulaciju ne može se iznijeti bez hidrogeoloških istraživanja. Međutim, blizina vodoizvorišta opravdava zahtjev za detaljnom procjenom rizika od prašine, industrijskih voda, akcidentnih situacija i mogućeg kretanja zagađujućih materija kroz kraški teren.
Projekat zasad ima više obećanja nego odgovora
Dostupni podaci ne dokazuju da je izgradnja cementare u Pljevljima nemoguća. Postoje sirovinska baza, domaća potražnja za cementom i potreba za novim radnim mjestima nakon postepenog napuštanja uglja.
Ali nema dovoljno osnova ni za tvrdnju da je cementara već ekonomski opravdan i ekološki prihvatljiv projekat.
Studije o sirovinama i mogućoj fabrici uglavnom su stare više od dvije decenije. Procjena pruge potiče iz 2013. godine. Nijesu javno predstavljeni aktuelni investicioni troškovi, konačni kapacitet fabrike, način finansiranja, tržišta plasmana, energent, cijena transporta, broj neposredno zaposlenih niti model kontrole ukupnih emisija.
Zbog toga se cementara trenutno ne može predstaviti ni kao siguran spas Pljevalja ni kao potpuno nemoguć projekat. Ona je, prije svega, ideja bez dovoljno novih i javno provjerljivih podataka.
Prije novih obećanja građanima trebalo bi objaviti nezavisnu studiju izvodljivosti koja bi obuhvatila fabriku, puteve ili prugu, tržište, energetsku potrošnju, CBAM, kumulativno zagađenje kotline i zaštitu akumulacije Otilovići.
Tek nakon toga može se odgovorno govoriti da li je cementara razvojna šansa za Pljevlja — ili još jedno političko obećanje bez realnog pokrića.
