Vuko Bogavac više nije trener Fudbalskog kluba Rudar. Nakon ubjedljivog poraza od Koma, Bogavac je odlučio da podnese ostavku, ističući da je to bio jedini logičan potez u ovom trenutku.
– Ne radi se o jednoj ili dvije loše odigrane utakmice. Sve sam sabrao, od treninga, pristupa igrača, do reakcija nakon primljenih golova i odlučio se na ovaj korak. Ekipa je, nakon što smo izgubili šanse za direktan plasman u Prvu ligu, upala u stanje demotivisanosti. Nadam se da će ovaj moj potez probuditi tim. Presudila je moja lična želja da se Rudar vrati tamo gdje mu je mjesto, a to je važnije od toga da li ću ja biti trener ili ne, izjavio je Bogavac.
Njegove riječi odražavaju stav rijetko viđen u našem fudbalu – stav čovjeka koji tim stavlja ispred ličnih ambicija. Bogavac je kroz cijelu karijeru, ne samo kao trener, pokazivao odgovornost, posvećenost i lojalnost.
Predsjednik kluba, Miloš Radanović, kazao je da je pokušao da ga odgovori od odluke, ali bezuspješno:
– Vuko je imao našu punu podršku i vjerovatno bi ostao šef struke i naredne sezone. Međutim, presudila je njegova odluka. Vjerovatno je razmišljao da je lakše promijeniti trenera nego dvadeset igrača. Želim mu sve najbolje – radi se o kvalitetnom treneru, a još boljem čovjeku. Vrata Rudara su mu uvijek otvorena. Nama ostaje da pronađemo novog trenera i nastavimo dalje, rekao nam je Radanović, nekadašnji saigrač Bogavca.
Do kraja sezone ostalo je još sedam kola. Možda bi bilo dobro da pojedini igrači, čitajući ove redove, uzmu ogledalo i zapitaju se – da li im se crvene obrazi? Ovo nije samo sportska poruka, već i lekcija iz čovječnosti. Ako nijesi iskren prema sebi, teško da možeš biti iskren prema drugima.
Fudbal nije teren za improvizacije – on zahtijeva posvećenost, rad, upornost i pošten odnos. Slava i ime ne dolaze preko noći, već znojem natopljenim dresom. I dok pošteno nosiš boje jednog kluba, cijeniće te i drugi – ne samo kao igrača, već i kao čovjeka.
Ali to je, kako bi neki rekli – neka druga priča. Samo se dobro pamti.
