Crna Gora, kao i većina zemalja regiona, suočava se s međunarodnim obavezama smanjenja emisije CO2 i postepenog napuštanja uglja. Poseban izazov predstavlja CBAM taksa, koja će se primjenjivati od 2027. godine. Ove promjene Crna Gora mora prevazići kroz kompromise, razumijevanje međunarodnih partnera i očuvanje energetske stabilnosti, uz poseban fokus na socio-ekonomsku komponentu. Rudarsko-energetski kompleks u Pljevljima obezbjeđuje do 45% električne energije Crne Gore. Iako je energetska tranzicija uveliko pokrenuta s vidljivim i mjerljivim rezultatima, biće potrebno više godina za izgradnju stabilnih zamjenskih izvora energije. Veliki energetski objekti grade se decenijama, a činjenica da od 1982. do 2021. godine u Crnoj Gori nije izgrađen nijedan takav objekat dodatno otežava situaciju.
Međutim, najvažnije su Pljevlja i njihovi građani. Tokom protekle tri decenije, gašenje brojnih industrijskih postrojenja – drvoprerađivačkih, vojnih, tekstilnih, poljoprivrednih i drugih – dovelo je do privrednog i demografskog sloma grada. Još jedno naglo gašenje, ovog puta rudarsko-energetskog kompleksa, bilo bi pogubno za Pljevlja.
Pravedna tranzicija – suština i izazovi
Pravedna tranzicija mora biti zasnovana na principu jednakosti: ne može se zatvoriti jedan ekonomski stub ako se ne otvori novi, podjednako stabilan, dugoročan i održiv. Ako za 1.500 radnika ne bude obezbijeđeno isto toliko stabilnih i finansijski isplativijih radnih mjesta, tranzicija nije pravedna. Pravedna tranzicija zahtijeva godine predanog rada i ulaganja.
Smatram da je napuštanje rudarsko-energetskog kompleksa prije 2040. godine moguće samo uz ogromne privredne i socio-ekonomske posljedice. Zato se i država i Pljevlja i zaposleni moraju boriti za tu godinu kao ključni rok.
Investicije kao uslov opstanka
U narednih 15 godina u Pljevlja se mora uložiti između 700 i 900 miliona eura, odnosno vratiti dio onoga što su Pljevlja doprinijela državi, s obzirom na to da su samo u posljednje tri decenije generisala najmanje pet milijardi eura prihoda za Crnu Goru. Ovolika ulaganja su neophodna za privredni kontinuitet, otvaranje novih radnih mjesta i stvarnu pravdu u tranziciji.
Alternativa rudarsko-energetskom kompleksu nakon 2040. godine
Ključno pitanje je: šta može zamijeniti rudarsko-energetski kompleks? Odgovor treba tražiti u privrednoj tradiciji grada i njegovim potencijalima. Mogući pravci razvoja uključuju:
- Izgradnju savremene i ekološki prihvatljive cementare;
- Pokretanje drvoprerađivačkog giganta;
- Osnivanje Slobodne zone Pljevlja sa infrastrukturom i olakšicama za investitore;
- Fabrike cigle, crijepa i drugih građevinskih materijala;
- Izgradnju solarnih i vjetroelektrana na pogodnim lokacijama;
- Završetak toplifikacije grada i izgradnju mHE Otilovići;
- Povezivanje Pljevalja sa auto-putem i regionalnim saobraćajnicama;
- Baterijski sistem u TE Pljevlja i iskorišćavanje postojeće energetske infrastrukture;
- Poseban paket subvencija za poljoprivredu vrijedan najmanje 50 miliona eura za podršku tranziciji;
- Hladni režim rada TE Pljevlja, zadržavanje djelimične proizvodnje uglja i pratećih industrija.
Bez ovog privrednog paketa, gašenje rudarsko-energetskog kompleksa imalo bi nesagledive posljedice po Pljevlja i cijelu državu. Istina je da tranzicija košta, ali donosi korist i građanima i zaposlenima i državi. Ako period pravedne tranzicije traje od 2025. do 2040. godine, godišnje investicije od 50-70 miliona eura nisu nepremostivo opterećenje za državu.
U suprotnom, ako postojeće gigante ne zamijene novi giganti – poput cementare i drvoprerade – uz prateće proizvodne lance, objekte obnovljivih izvora energije i infrastrukturne projekte, Pljevlja će se suočiti s ekonomskom stagnacijom.
Ali vjerujem u uspjeh. Vjerujem u dobre namjere. Vjerujem ne samo u opstanak, već i u napredak Pljevalja – realni i stvarni.
Nikola Rovčanin, predsjednik pljevaljskih Demokrata i poslanik u Skupštini Crne Gore
