Da su Pljevlja postala poligon i pokazni primjer kako raspirivati vjersku i nacionalnu mržnju, to je svima u Crnoj Gori jasno. Nizom nacionalističkih ispada u prethodnih nekoliko godina, Pljevlja su sve manje multietnički grad, a rukovodstvo grada na svaki mogući način se trudi da od ovoga nekada prepoznatljivog grada po kulturi, umjetnosti, sportu i međuetničkom skladu pretvori u palanku za koju će se čuti samo po nacionalističkim i drugim ispadima – a to je jasno najviše Pljevljacima, saopštenoje iz OO BS Pljevlja.
“Za čitav niz nacionalističkih ispada, kada bismo ih objedinili i zapisali, morali bismo ne tekst, već knjigu napisati. I tako dok se za direktoricu JU Narodne biblioteka “Stevan Samardžić” postavlja deklarisana ljubiteljka četničke ideologije, Bojana (‘muslimani smrde’) Đačić – pljevaljskim prekopanim ulicama se ne može proći, jer se zbog raznih ‘kombinacija’ ne raspisuju tenderi za njihovo asfaltiranje. Dok se mijenja datum obilježavanja Dana Opštine – zapošljavaju se partijski vojnici u Opštini Pljevlja i gradskim preduzećima čiji je osnivač opština, a koji većinom klize ka stečaju. Dok se mijenjaju imena ulica i ‘obilježava teritorija’ – rasipnički se troši novac koji je na račun ostao od prošle vlasti, ne relizujući nijedan infrastrukturni projekat. Dok se u ‘Cetinjskom vjesniku’ (koji je istorijski pandan današnjim pomicateljima nazadnih ideologija i politka) pronalazi inspiracija i iz naftalina vadi Polimac – Milka Bajić Poderegin, Hamdija Šahinpašić, Bogomir Aćimović Dalma, Behaudin Selmanović, Pljevaljski tamburaši i ostali pljevaljski umjetnici, akademici i naučnici nisu vrijedna inspiracija za nacionalističku aktuelnu vlast. Dok se, nažalost, veliki broj Pljevljaka koji žive širom svijeta, sve više stidi svog voljenog grada, mi koji smo ostali ovdje poručujemo aktuelnim ‘osloboditeljima’, da koliko se god trudili da obrukaju, ukaljaju i uništite ovaj grad, neće uspjeti”.
Iz OO BS Pljevlja još poručuju da su Pljevlja i Pljevljaci ispratili i gore od njih pa će i njih ispratiti (sa vlasti), a istorija će ih pamtiti kao primjer onoga od čega ‘gore nije moglo’.
“Za kraj ćemo ih pozdraviti stihom, pljevaljskim, građanskim, našeg Bogomira Aćimovića Dalme, koji će, poslije njih, krasiti pljevaljske murale:’…Sad sam, evo usamljen, sam i čeznem za mojim rodnim mjestom Pljevljima, Mojom nahijom, mojim vilajetom, našim divnim i romantično lijepim Sandžakom, Pljevlja – Taslidža, Kako te pamtim! Po minaretima Tvojim, Po starim šljivicima, i zelenim vrelima, Na kojima odzvanjaju Ibrici djevojaka u dimijama… ‘.
OO BS Pljevlja
