U organizaciji Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, 8. decembra 2023. godine u svečanoj sali pljevaljske Gimnazije „Tanasije Pejatović“, održano je književno veče sa Nenadom Milkićem iz Malog Zvornika, mladim afirmisanim piscem, novije i mlađe srpske generacije.
Pljevljaci su imali priliku da upoznaju Nenada Milkića 2016. godine, kada je pljevaljskoj publici predstavio svima dobro poznat roman „Zov karaule“. Veče je otvorila i prisutne pozdravila direktorica Narodne biblioteke Bojana Đačić.
Nadahnuće i istrajnost nalazi, kako kaže u jednoj polaznoj tački. Teme koje obrađuje za njega nose odgovornost za hiljade stradalnika, ali desetine hiljada njihovih potomaka. Nenad naglaša da kada ne bi istrajao u zamišljenoj priči, osjećao bi se da je sve te ljude i duše izdao. Za njega je osećaj izdaje nepodnošljiv i ne želi da ga okusi. Svoj dar koristi da kroz njega zauvjek u vremenu sačuva uzdahe majki, prazne poglede na zgarišta sopstvenih života, drhtave ruke koje pale sveće i suze koje ih u istom trenu gase. Da nema riječi, ništa od toga ne bi mogao sačuvati.
Autor, svoj prozni imetak argumentovano potkrepljuje istinom, toliko jasno i uvjerljivo, da nam ukazuje put do spoznanja jasenovačke, kosovsko- metohijske, sarajevske i krajiške golgote. On ne luta, već razvejava zlokobne magle koje su nam decenijama unazad bile spuštene na nekad jasan horizont. Književnim iskazom dokumentuje živo iskustvo srpskog naroda, reagujući na sve vrste laži, medijske malverzacije, projektovanu satanizaciju, bezobzirni progon istine, precizno ih imenujući i čisteći od obmana. Milkićeva umjetnička optika predstavlja sistematsko izlaganje u istoriji stradalnog srpskog naroda i služe kao kompleksni pregled, jer sve dok ćutimo istina o tragediji Srba ne može da doprijeti u svijet.
Bilo kakvo proučavanje istorije nije samo osuđivano od neprijatelja srpskog naroda, nego i od srpske inteligencije koja se molitvi ne okreće istoku, nego zapadu. O ovoj neiscrpnoj temi, iskreno, bolno i upozoravajuće piše Nenad Milkić, on sabira sav očaj, i sve vapaje, sve suze, i sve prigušene jecaje, sav čemer i jad, svaki vrisak i jauk, sve crne marame i crne barjake, sve grobove i grobnice, nastale u vrijeme krvave kuge devedesetih godina prošlog vijeka. NJegovo pripovjedanje nije upalo u zamku navijačkih želja, već je istina bezkompromisna vodilja kroz lavirint ljudskih duša i sudbina, takvih da ne postoji niko do te mjere maštovit da ih izmisli niti domisli, osim gole istine.
Svoj prvobitni „putopis“ pretvorio u potresno svjedočanstvo našeg vremena o srpskom narodu i njegovoj tragičnoj sudbini. Putujući od Jasenovca, Starog Broda, Sarajeva, republike Srpske Krajine preko Kosova i Metohije na kome je sve počelo, suočio se sa raspećem prošlim i sadašnjim.
Roman „Kosti“ je potresna i istinita priča, složena od golih činjenica, od zbivanja i svjedočenja o zbivanjima, o nespokojstvu srpskog naroda, o logorima i podrumima, o netrpeljivosti prema svemu srpskom, manifestovanoj kroz sva dozvoljena sredstva, sva zvjerstva, sve laži i nemoral svake vrste, o gradu u kojem više nije bilo života za Srbe. Pripovjedački, vjerodostojno, prikazuje složene ratne prilike u Sarajevu. Odlučno i hrabo obrađuje tematiku kojoj u savremenoj srpskoj književnosti još uvijek nije posvećena neophodna pažnja.
Milkićeva „Kolona“, daje nadu da istina ne može ostati sakrivena. Svoj plodonosan rad pretočio je u roman o Republici Srpskoj Krajini, zasnovan na povjerljivim istorijskim izvorima, različitog porijekla i karaktera, na svjedočanstvima preživjelih. Popis ove raznolike građe je autentičan, a sigurnost kojom je korišćen nepobitno potvrđuje izuzetnu upućenost autora u temu koju je analizirao i tumačio.
