NAGRAĐENA PRIČA Ilustracija pvportal.me
Iako nikada nijesam bio u sukobu sa zakonom, vjerovao sam da me organi reda prate i traže. Ako me pitate zašto, odmah će se ustanoviti da to svako drugi zna bolje od mene, ali ćemo se na kraju složiti da je tačno. Znao sam da to nije slučajno, kad sam se već usudio da mislim da nijesam ni za šta kriv, a da ćutim i trpim kao da jesam. Kud ćeš veći grijeh, nego da budeš takav!? Zato sam odlučio da se samoizolujem i kaznim sam sebe određeno vrijeme, pa koliko izdržim-izdržim… Računao sam da je samoizolacija dovoljna kazna za nekoga ko nije ništa kriv, a ustvari zbog svoje savjesti treba bar za nešto da odgovara.
Naravno, u to sam ušao psihički, fizički i organizaciono prilično pripremljen.
Pozajmio sam nekoliko knjiga, po preporuci jednog bivšeg prestupnika, da mi budu pri ruci. Stavio sam i par mojih autorskih, onako, ako odlučim da sam sebe stavim koji dan u samicu, jer sam iz iskustva znao da za pisca nema veće robije nego kad mora da ponovo čita svoju knjigu, a da na kraju nema pravo da “oplete” po autoru. Uz značajan napor uspio sam zaglaviti i rasturenu roletnu, kako bi sve djelovalo da na „mojoj samici“ nema ni prozora, ni vrata i tako je počelo… Čitao sam, ležao, razmišljao, maštao, blenuo, u jednu tačku, zurio… Jedva sam čekao da mi što prije dosadi, kako bih osjetio pravu kaznu onako kad patiš, kako bi trebalo biti u pravom zatvoru, ali naprotiv! Već nakon svega nekoliko dana, shvatio sam da je to zapravo ono što je meni oduvijek trebalo, samo nijesam mogao ranije da se sjetim. Živ sam se pojeo što nijesam prinio više hrane i vode, da tako mogu ostati danima. Međutim, razočarao me smisao, kad sam shvatio da to i nije kazna, nego nešto što mi se sviđa, tako da sam smjesta odlučio da se manem ćorava posla, pa da drugi put smislim nešto surovije. Poželio sam jedino, da ipak sačuvam uspomenu na tih par posebnih dana, koji su trebali djelovati kao zatvor, zbog čega sam odlučio da tobož pobjegnem odatle, kroz prozor, napravim krug oko zgrade i vratim se kao da ništa od toga nije ni bilo. Ustvari, tako sam i shvatio šta je ovdje sloboda i da je nema ako bar na nekoj tački svog suženog kruga ne koristiš prozor, kao izlaz, osim ako si lopov, kad ti može poslužiti i kao ulaz. To mi se toliko dopalo, da sam bez puno razmišljanja razvalio zaglavljenu roletnu i iskočio, tako odlučno da se ne bih pokolebao ni da je bio deseti sprat, a kamoli prizemlje… Pogledao sam za sobom oduševljeno i krenuo da se radujem što sam sad eto bjegstvom kroz prozor dospio na onu istu slobodu, zbog koje sam prethodno i krenuo na dobrovoljnu robiju. Nisam se dobro ni orijentisao, iako tu decenijama živim, kad sam začuo: „Gdje ćeš ti druže?“ Zbunjeno sam se zablenuo u policijsku patrolu. Htio sam pitati o čemu se radi, kad sam ispao kroz svoj prozor i Bogu hvala ostao nepovrijeđen, ali su mi odmah dali do znanja da ne zakeram. Stavili su mi lisice i grubo me ugurali u maricu. Izveli su me pred istražnog sudiju gdje mi je saopšteno da sam po hitnom postupku osuđen na mjesec dana zatora, zbog kršenja mjera karantina, uvedenog u žaru borbe protiv opasne zarazne bolesti „KOVID 19“? Brzo sam se pribrao i pomirio sa sudbinom, računajući da sam do maloprije vježbao i da mi se svidejlo. Kasnije, dok sam robijao stalno mi se nametalo pitanje kakav sam ja to čovjek!? Većina mojih prethodnika kriminalaca robija što su ulazili kroz prozore, a ja jedini zato što sam izašao kroz prozor!? To se ne može nazvati ni sudbinom, pomislio sam i nastavio da uživam u robiji koju sam zaradio provocirajući slobodu. Kad je taj mjesec prošao, nije mi se išlo vani, ali čuvari nijesu imali razumijevanja i grubo su me izjurili van. Ništa mi nije teško palo, kao taj ponovni susret sa slobodom, zbog čega sam riješio da zazidam svoj prozor čim stignem u stan, da mogu da robijam koliko ja hoću i da me niko više nasilno ne izbacuje na nešto što se gledajući iz zatvora smatra slobodom.
