Kada su u pitanju seksualne radnice i seksualne slobode, Pljevlja su izgubila prmimat u Crnoj Gori. Pljevlja su prije 103 godine imala javnu kuću, a u 2001. otvoren i prvi seksi šop u Crnoj Gori, čije su vlasnice bile dvije hrabre žene, ali kako se narod iz Pljevalja iseljavao posao se sam ugasio. Za razliku od prodaje seksualnih pomagala, sada je, po zakonu, bavljenje prostitucijom zabranjeno, što nije bio slučaj prije 103 godine, o čemu smo već pisali.
Iako je „najstariji znata na svijetu“ zabranjen, u Pljevljima „odbrana klijentela“ koja traži takve usluge nema problema u pronalaženju žena koje svoje tijelo i seksualne usluge prodaju za novac. Cijene su različite, a korisnici usluga su uglavnom ljudi srednjih godina koji posjećuju lokale, u kojima mogu pronaći žene koje se bave ovim poslom. Istražujući ovu temu došli smo do saznanja da među ženama koje nude svoje tijelo za novac ima nekoliko njih koje su razvedene i imaju djecu, ima čak i nekoliko tek punoljetnih djevojaka, udatih žena, ali uglavnom se radi od petnaestak osoba srednjih godina. Među klijentelom ima i penzionera, a obrazovanje korisnika je različito, od fakultetski obrazovanih osoba, privatnika, kancelarijiskih službenika, fizičkih radnika….
Prodavale svoje tijelo za 5 eura!!!!!
Istraživanje koje smo počeli prije tri godine dovelo nas je do šokantnog saznanja, da su pojedine dame svoje tijelo prodavale za pet eura!!!!! Ono što je najgore u čitavoj priči imale su po desetak „klijenata“ dnevno. Trenutna cijena u loklaima, u kojima se zna da rade konobarice koje pružaju seksualne usluge, je od 15 do 50 eura, cijena zavisi od broja korsnika. Neke od žena su zavisnice, ali to mnogo ne zanima one koji plaćaju. Za grupne usluge postoje popusti….
Postoji i par odabranih dama koje se povremeno bave ovim poslom isključivo uz solidnu nadoknadu, koja nije ispod 100 eura, a u zavisnosti od klijenta i vremena koje provode sa njim ta cijena može biti mnogo veća. Dobili smo potvrdu da se u većim gradovima, u ilegalnim agencijama nekoliko djevojaka iz Pljevalja, povremeno angažuje za poslove pružanja usluga elitnoj klijenteli, koja čak uključuje zajednička putovanja.
Nema organizovanog bavljenja prostitucijom
Iz Centra bezbjednosti Pljevlja nisu htjeli zvanično da govore o prostituciji u Pljevljima, ali su nam rekli da imaju saznanja da postoji, ali da nema organizovanog bavljenja prostitucijom, što je krivično djelo, dok je sve ostalo prekršaj. Prekršajna prijava se može podnijeti samo ako neko od korsnika prizna da je dao novac ili se dama sam prijavi. Tako da zakonsko rješenje ostavlja sivu zonu koju koriste oni koji su ovom poslu.
U prostituciji našla spas, a sada gleda kako da se izvuče iz pakla
Jedna od traženijih dama u Pljevljima na početku razgovora nije bila suviše pričljiva, ali na naše pitanje zbog čega se bavi ovim poslom, odgovorila je zato što mora da bi prehranila i školovala djete
–Jednostavno sam došla na loš glas, jer sam nakon razvoda imala par afera, a onda je krenula priča gradom. Bilo je tu i iskrenih ljudi koji htjeli da pomognu, ali kada su sazanali njihovori rođaci da ih češće posjućejem, eto problema. Istina je da ima zarade, ali veliki je rizik, bilo je i batina. Što ne pišete o muškarcima koji plaćaju drugim muškarcima za odnos. Zna i policija za to, a znaju i vlasnici lokala gdje se to događalo. Žao mi je zbog djeteta, za koje otac nikada nije pitao, ali uskoro planiramo da odemo odavde i počnemo novi život u gradu gdje nas niko ne poznaje i gdje nećemo sresti ljude iz Pljevalja, kazala nam je na kraju sa očima punih suza jedna od žena koju život nije milovao i koja je u prostituciji našla spas, a sada gleda kako da se izvuče iz tog pakla.
U svakom slučaju problem u Pljevljima je tek u začetku, ali zbog mladih ljudi, koji koriste ulsuge i onih koje pružaju usluge, potrebno je izvršiti edukaciju u upozoriti ih na sve ono što ih čeka na ilici, kafani, u tuđim stanovima gdje postaju lak plijen za nasilnike. Naravno pored NVO sektora u ovu priču treba da se uključi i Centar za socijalni rad, medicinski radnici i policija, a pošto se radi o osjetljivoj temi i maloj sredini upravo državne institucije bi morale da budu te koje će obilaziti one koje se nalaze u njihovoj evidenciji i motivisati ih da prijave korosnike usluga koji su u većini slučajeva ti koji etiketiranjem žrtve prostitucije, prave tim ženama pakao od života.
