Tekst preuzet iz „Pljevaljskih novina“
Jako brzog uma, mudra, i u svemu što želi uvijek odlučna. Jedna od najpametnijih i najzrelijih osoba. U životu neuhvatljiva i nemirne prirode, ali posve mirna kada se nalazi pored osoba koje joj znače i prijaju. Uvijek je tu za svakoga, bez obzira da li si joj prijatelj, spremna da te prihvati kao takvog, sasluša, da savjet ili pruži pomoć. Ambiciozna, širokih i zrelih shvatanja, primjer dobrog čovjeka i pravog prijatelja – riječi su kojim najbolja drugarica opisuje Taru Knežević, studentkinju četvrte godine Medicinskog fakulteta u Podgorici.
Tara je već tri godine dobitnica nagrade za najboljeg studenta Medicinskog fakulteta, sa prosjekom 9, 42. Kaže da je Medicinski fakultet za nju jednostavno bio najprirodniji izbor, s obzirom da je uvijek imala afinitete prema prirodnim naukama kao što su biologija i hemija.
– Moja pokojna baka je uvijek govorila da ću ja da budem njen doktor, da ću da je liječim, i ona bi vjerovatno bila ponosna na mene. Prva godina je zaista teška. Anatomija je izuzetno težak predmet. Ipak strah od pada bilo kog ispita je neosnovan. Svaki je moguće položiti, bez obzira na sve faktore koji ga definišu. Na kraju, veoma mi je drago što sam prošla kroz sve to. Drago mi je što studiram Medicinu. Nije teško ostvariti ovakav prosjek. Za to je potrebno mnogo znanja, ali i treba sebi dati prostora za grešku i odmor. Stvar je u poznavanju sebe, znati šta i koliko želite. Lijepo je što fakultet prepoznaje naš trud, s obzirom da studentima uvijek dobro dođe podrška i motivacija. Zaista, čast mi je – priča Tara. Po njenim riječima potrebno je mnogo učenja jer je Medicina opširna nauka, gotovo joj nema kraja.
– Moj radni dan nikada nije isti, s obzirom da su nam termini vježbi fleksibilni, i vrlo često trčimo od kuće na fakultet, nekada i po dva puta na dan. Moja formula uspjeha je da vjerujem u sebe i da ne budem previše stroga prema sebi. Niko nije savršen. Poznajem sebe i znam koliko mi je potrebno da postignem ono što hoću, a to ne mora uvijek da bude 100 odsto. Na početku sam mislila da je dobiti dobru ocjenu nemoguće. Ipak, većina naših profesora na fakultetu je razumna, prijateljski nastrojena i zna da cijeni znanje i trud – kaže Tara. Na pitanje šta je najbitnije za dobrog ljekara, Tara odgovara da je ključno razumijevanje delikatnosti situacije u kojoj se pacijent nalazi.
-On je ranjiv, uplašen, možda se čak i osjeća kao da je kriv za svoje stanje. Treba biti pažljiv i blag, treba ga poštovati i razumijeti – iskrena je Tara. Kaže da praksu u bolnici imaju od samog početka studija.
– Ipak poslednju godinu, znanje koje sam stekla dozvolilo mi je da se osjetim kao neko ko zaista može da doprinese, neko ko će za koju godinu da postane doktor. Praksa obično potraje nekoliko sati. Pandemija je u jednom momentu sasvim obustavila održavanje praktične nastave u bolnici. Meni je ta pauza prijala. Nakon nekog vremena svi smo se bolje organizovali, a sada smo već potpuno adaptirani na nove uslove i izazove koje pandemija svakodnevno nameće – ističe Tara. Ona objašnjava da je ovo vrijeme promijenilo značajno njen život i shvatanja.
– Morbidno je da u vremenu pandemije društvo okreće leđa naučnicima i medicinskim radnicima. Zbog toga se osjećam krajnje demotivisano. Znanje, resursi i vrijeme potrebno da bi se riješio ovakav problem globalnih razmjera, prevazilaze sve što možemo da zamislimo. Pratim preporuke ljudi koji su desetine godina života posvetili svojoj struci, u suprotnom bih se osjećala gordo. Kovid pacijentima bih poručila da se ne plaše, pogotovo ako su vakcinisani, ali i da ne potcijenjuju svoje stanje i slušaju preporuke svojih doktora – naglašava Tara. Smatra da medicina nudi beskrajan izvor mogućnosti, i da pruža ponešto za svakoga.
– Ipak, prerano je razmišljati o specijalizaciji, imam još puno toga da naučim i saznam. Nakon završetka studija, nadam se da ću u jednom momentu biti negdje u Evropi, na usavršavanju. Za kasnije ne znam. Želim da vjerujem da će Crna Gora da napreduje i bude bolja za sve profesije. Pljevlja će, bojim se, ostati zaboravljeni grad – kaže Tara. Tara poručuje mladim ljudima koji žele da upišu medicinu da se ne plaše, „jer strašne priče koje su čuli nisu baš takve iz više razloga“.
– Imaće vremena za sve, neće im nedostajati ni izlazaka, ni druženja, možda, u ispitnom roku. I tada se stigne. Ali najbitnije, Medicina kao nauka, nikada ih neće razočarati – ističe Tara kojoj je medicina očigledno pravi izbor i pred kojom je sjajna budućnost s obzirom na rezultate koje postiže.
Bezbrižno djetinjstvo i gimnazijski dani
Djetinjstvo Taru podsjeća na ulicu u kojoj je porasla kao i na vrijeme koje je provela igrajući se sa mlađim bratom.
– U toj ulici sam upoznala i najbolje prijatelje. Mama i tata su oduvijek sve svoje snage usmjeravali za dobrobit brata i mene. Naučili su me bezbroj stvari, ali, možda, najbitnija od svih jeste da uvijek budem tu za moju porodicu i mlađeg brata. Značajan uticaj na mene imao je moj ujak, koji me je naučio da mislim svojom glavom, budem pravična i tragam za istinom, a moj životni moto je – budi srećna – kaže Tara i dodaje da godine koje je provela u Gimnaziji „Tanasije Pejatović“ pamti kao lijepe i bezbrižne.
– Moje odjeljenje sačinjavali su pametni, duhoviti i napredni mladi ljudi. Od svih predmeta najviše sam voljela one koje je predavala profesorica Adela Drkić. Zbog njenih časova, kojima sam se mnogo radovala, u stvari mi se i išlo u školu. Učenike je uvijek gledala kao kompletne ličnosti, a ne kao ocjene na papiru. Vrednovala je sve kvalitete svojih đaka, bez obzira da li smo u datom trenutku nudili znanje, trud ili samo potencijal. Tu su naravno i moja razredna Rosanda Terzić i Angelina Vučinić, njihovo zalaganje za nas i majčinska toplina. Na kraju, profesorica Vesna Kastratović, moja mentorka koja me svake godine strpljivo pripremala za takmičenje iz biologije na Olimpijadi znanja – ističe Tara.
