U industrijskom centru Crne Gore život većine stanovnika nije bio lagodan, ni u najboljem vremenu koje za mnoge danas izgleda nedostižano. Ni prije pola vijeka od plate radnici nisu mogli doći do krova nad glavom, niti su svi mogli dobiti stalno zaposlenje. Kako se živjelo tada a kako danas uvijek je zavisilo od firme u kojoj se radi, od ličnog osjećaja sreće i odnosa prema životu. Prema zvaničnim statističkim podacima u našoj opštini je 1987. godine broj zaposlenih bio oko 12 hiljada, a danas ih je nešto više od pet hiljada i 6.691 penzioner.
Na Jaliji 50 godina živi bračni par Zorica (67) i Radoje (73) Bujišić. Bogati potomstvom, od troje djece sina Miroslava (48), kćerki Tatjane (46) i Ivane (41) imaju sedmoro unučadi. Iako 25 godina žive sami u Pljevljima raduju se svakom dolasku unučadi i djece a sami idu dva puta godišnje u Njemačku kod sina i snahe Mirjam (46) koja se u maju porodila ali zbog korone još uvijek ponosni baba i djed nisu otišli na babine.
Jedinstven dar prirode – na kome je iz grane bora izniklo preko 100 omladaka, koji su pronašli Bujišići dok su brali ljekovito bilje a koji krasi njihovu dnevnu sobu, bio je povod za razgovor sa našim sugrađanima.
Kažu Bujišići da jedna plata nikada nije bila dovoljna za petočlanu porodicu a jedini način za dodatnom zaradom bilo je branje pečurki i ljekovitog bilja, što oni zajedno rade 40 godina. Oboje kažu da vole šetnju po prirodi od koje su jedne godine zaradili 3000 maraka. Prošle godine korona i epidemiološke mjere „držali“ su ih u kući a ove godine nije bilo pečurke, samo kleke. Kažu ove godine je bila suša, pečurke nisu rodile, a mora i da se lijepo bere da bi se obnavljala.
„Volim da svi imaju i pozovemo komšije i prijatelje sa nama kada krenemo autom u berbu“ . Beremo po Vijencu, Vrulji, Bobovu, Adrovićima, gdje nam je zatvoren prelaz prema Jabuci. Počenemo krajem maja pa do kraja septembra uvijek nešto beremo, čajeve – jagorčevinu, zovu, mačinu dušicu, ivu, žaru, glog, sporiš, kantarion, borovnicu, drijenjak, kaže vrijedna Zorica, koja od mnogih biljki pravi domaće sokove. Kao vrsna pletilja obraduje djecu i unučad džemperom, prslukom bluzom ,pelerinom a u mladosti je i šila, kaže.
Bujišići, rodom iz Vrulje, gdje imaju dva hektra zemlje koju ne koriste decenijama, pričaju kako su kao mlad bračni par prodali dio zemlje u selu i kupili kuću u Ulici Ivana Milutinovića u koju su godinama ulagali, opremali. Danas imaju komforan dom, grijanjje na pelet, koji Zorica voli da uređuje, licka i ukrašava mnogobrojnim poklonima djece.U dnevnoj sobi, trpezariji i kuhinji dominira bijela boja sa mnogo ukrasa, među kojima dominira više figura porcelanskih anđela različitih dimenzija. Radoje je nakon 42 godine radnog staža u pljevaljskom zdravstvu, na radnom mjestu vozač, otišao prije pet godina u penziju, koja je bila manja od 200 evra. Sjeća se napornog rada, vožnje pacijenata do Nikšića, Podgorice, Risna u bilo koje doba dana. Bilo je malo vozača a posla puno pa se dešavalo da kući samo prespava, kaže Radoje koji je samouk renovirao kuću od poda do krova, da što manje plaćaju majstore. Zorica, rodom od Rabrenovića iz Vrulje, kaže da je radila čitav život kod privatnika u ugostiteljstvu, držala tri godine tezgu na pijaci, od čistačice do kuhinje radila je 10 godina u Bolnici gdje jedino ima i radni staž. Ponadala se da će postvariti naknadu za majke sa troje djece ali kaže, iako je prikupila dokumentaciju ispostavilo se da nijej bila odjavljenja iz Bolnice sve te godine, pa su joj rekli da se nezakonito javljala na Biro rada.
Djeca su otišla i oformila svoje porodice a Bujišićima su najteže bile devedeste godine kada im je 18-godišnji sin bio na redovnom služenju vojnog roka, zarobljen ratnim dejstvima u SFRJ u Hrvatskoj. Posle toga razočaran, kažu, napusti je CG, živio u Malti, Grčkoj i sada Njemačkoj. Djeca su bila odlični đaci, sin radi u Njemačkoj a kćerke imaju privatne firme, starija tri kozmetička salona a mlađa nakon rada u zdrvastvu, kao medicinska sestra, završila je Defektološki fakultet i osnovala svoju firmu. Zorica kaže da najstarija unuka ima 26 godina i da je ona pomagala u podizanju unučadi i više bila kod kćerki nego u Pljevljima, pa je vozač autobusa u šali govorio „gospođo, ni Tito toliko niej putovao“. Imala je kaže podršku muža da pomognu djeci barem na taj način.
„Uvijek sam željela da djeca rade, imaju porodicu, sada da posartu unučad. Mnogo volim svoju kuću, najljpše mi je ovde ali volim da sam od koristi djeci“, kaže Zorica čiji je hobi cvijeće koje uzgaja ljeti na terasi oda 20 kvadrata, koja je zamjena za kao dvorište a najviše voli ledene ruže.
Prisjećaju se pljevaljskog korzoa koji je bio poseban doživljaj, pun veselih, lijepo obučenih ljudi, pa se, kažu dolazilo iz Prijepolja i Priboja da se prošeta korzom a danas, iako sređenija, Pljevlja nemaju nekadašnju radost i polet. Bujišići su primjer radničke porodice koja je sve stekla svojim radom, kako kažu „snalazili se, petljali, radili, sve od jedne plate“, na put izveli trojje djece i nikada nisu imali ni jedan problem sa komšijama. Planovi su „samo da se živo i da zdravlje služi“ jer korona je , kažu, promijenila njihove navike, komšija i prijatelja koji se skoro ne posjećuju poštujući epidemiološke preporuke.
Izvor, pvnovine.me
