Profesorica istorije u nikšićkoj Osnovnoj školi „Olga Golović“, Snježana Bošković i profesorica francuskog jezika u Pljevaljskoj Osnovnoj školi „Salko Aljković“ Ermina Vlahovljak dobitnice su ovogodišnje Državne nagrade Oktoih, saopšteno je iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Žiri za dodjelu Državne nagrade Oktoih je nakon detaljnog razmatranja i vrednovanja pristiglih prijedloga, odluku donio na osnovu broja bodova u skladu sa Pravilnikom.“Odluku u skladu sa Zakonom o državnim nagradama donio je Žiri za dodjelu Državne nagrade Oktoih u sastavu: predsjednik Boban Melović i članovi Darko Vukčević, Biljana Ćulafić, Olivera Nikolić, i Slavka Bošković”, navedeno je u saopštenju.
Ova ppredivna i vrijedna profesorica, veliki borac i poštovani pedagog, već godinama svojim radom zavrijeđuje pažnju javnosti.
Ove ggodine u maju „Pljevaljske novine“ objavile su tekst o profesorica Ermini. Tekst je napisala Svetlana Zečević.
Snalažljivost, kreativnost i upornost njene su glavne odlike. Iako je završila Filozofski fakultet – odsjek romanistika (francuski i italijanski) bojala se da nikada neće moći da radi u prosveti sa djecom. Počela je prije dvanest godina da radi u školi i shvatila da je to njen životni poziv.
Ermina Vlahovljak, profesorica francuskog jezika ističe da je za rad sa djecom potrebno mnogo strpljenja, snage i takta, ali ona nikada nije imala problema sa djecom čak i kada ih ocijeni negativnom ocjenom.
– Petnest godina sam radila u butiku sa suprugom Munirom. Prije toga sam radila kao prevodilac, jer sam razmišljala da neću moći da radim sa djecom. Tada sam dosta putovala sa suprugom. Vratila sam se sa studija iz Sarajeva, ali tada još nisam diplomirala jer mi je ostao jedan ispit i diplomski. Kada je objavljen konkurs u Srednjoj stručnoj školi, 1999. godine za profesora francuskog jezika, imala sam imala bebu od devet mjeseci i bila sam trudna. Muž je uvijek bio uz mene i njegova podrška mi mnogo znači. Nagovorio me je da se javim na konkurs i ja sam radi mira u kući pristala. Odmah su me primili, pošto nije bilo profesora francuskog – priča Ermina.
Bilo joj je naporno; u početku, devetomjesečnog Alda čuvali su suprug i Erminini roditelji. Znala je da priprema čas do tri ujutru, ali stizala je jer je zavoljela posao predavača.
– Najteži period u životu bio je kada sam izgubila bebu. Kasnije sam odlučila da diplomiram, ali sada sam imala još četiri ispita razlike. Držala sam časove u Srednjoj stručnoj školi i uspjela vanredno da diplomiram – kaže Ermina.
Pošto nije imala punu normu u Srednjoj stručnoj školi, počela je da predaje u OŠ „Dušan Ivović“ na Kosanici. Nije bilo nimalo lako dvije godine uskladiti raspored u obje škole i porodične obaveze; naći balans između osnovaca i srednjoškolaca, jer je trebalo prelaziti sa jednog nivoa na drugi i adaptirati se.
– Kako je engleski jezik preuzimao primat, morali smo pronaći način da privučemo djecu za učenje i drugih jezika. Po novoj reformi svi jezici, osim engleskog su izborni i djeca počinju da ih uče u šestom razredu. Počela sam da organizujem pozorišne predstave na francuskom jeziku da bih zainteresovala djecu da kroz igru i glumu uče ovaj jezik koji nije lak, naročito akcenat. Imala sam sreće da sam na fakultetu imala dobrog lektora i nikada, gdje god da putujem, kada pričam na francuskom ne mogu da zaključe odakle dolazim – naglašava Ermina.
Smatra da su joj seminari mnogo pomogli. Još na početku dok je radila u Srednjoj stručnoj školi organizovano je šest seminara, koje je držala profesorica sa Sorbone. Pošto je uspješno prošla sve seminara Ermina je dobila specijalizaciju u Francuskoj. To je bila za nju odskočna daska. Seminari i specijalizacija pomogli su Ermini da započne sa djecom da organizuje predstave na francuskom jeziku. U početku je radila predstave po francuskim bajkama, a kasnije je sama pisala tekstove.
– Djeca u Kosanici su divna. Rad sa ovom djecom promijeno mi je vidike. Na Danima Frankofonije osvojili smo prvu nagradu- sedmodnevni boravak na Ivanovim koritima. Uradili smo plakat sa propratnim tekstom na temu: „Susret Crnogorca i Francuza“. Inspirisana životom djece na ovom selu napisala sam tekst „To je naš život“. Imala sam tada dvije učenice koje su na konju putovale po 15 kilometara do Kosanice i nikada nisu kasnile. Priča se preplitala sa pričom o dječaku koji se izgubio u snijegu putujući do škole. Ova predstava na francuskom jeziku odigrana je na festivalu u Herceg Novom, a publika je plakala. Posle predstave francuski ambasador je pričao sa nama ne mogavši da povjeruje da je priča istinita – iskrena je Ermina.
Poslije Kosanice počela je da predaje u OŠ „Salko Aljkovič“ gdje i danas radi. I u ovoj školi Ermina je za djecu organizovala predstave i takmičenja.
Poslije izbora djece za predstavu, teksta, pravljenja kostima, scene i novac mora da obezbijedi kako bi otišli na festival. Po Ermininim riječima Opština im dosta pomaže, kao i škola, a i oni se snalaze sami.
– Suprug mi pomaže oko kostimografije, ja znam da šijem i tako se snalazimo. Napisala sam i grubu životnu priču o drogama. Ova predstava je osvojila prvo mjesto na državnom takmičenju u Kolašinu, a igrana je i u Novom sadu na Međunarodnom festivalu koji je bio revijalnog karaktera – kaže Ermina.
Kada sprema učenike za takmičenje prioritet joj je znanje. U aprilu ove godine u Podgorici Ispitni centar je organizovao takmičenje na državnom nivou gdje je njena učenica Jelena Ćosović bila prva. Ponosna je Ermina na svoje učenike, ali i na sina za kojeg, kaže da uvijek mora imati vremena. I pored toga što voli posao i pozorište, porodica joj je na prvom mjestu.
– Aldo je sedmi razred i odlično govori engleski i francuski, a njemački je naučio još kao mali gledajuči crtane filmove. Uspavljivala sam ga čitajući mu bajke i pjevajući uspavanke na francuskom. Danas je teško vaspitavati djecu. Zato roditelj uvijek mora imati vremena za dijete. Nekad sam po cio dan odsutna od kuće, posao u školi i oprganizovanje predstava mi oduzima dosta vremena, ali uveče kada dođem kući obavezno popričam sa sinom o proteklom danu – zaključuje Ermina.
