Kup je tek počeo, a pobjednik se već zna. To je, vezni igrač Rudara Marko Merdović. Ono što je ovaj dvasetjednogodišnjak uradio sredinom drugog poluvremena ne bi uradilo, minimum, 97% fudbalera na svijetu.
–Nemojte tako, nije tačno, zbog čega sam ja pobjednik Kupa, ne može pojedinac da pobjedi u Kupu…. Uostalom ja mislim da ništa posebno nisam uradio. Vjerujete mi da sam bio iznenađen kada su mediji od jedne sasvim normalne fudbalske situacije stvorili pompu, počeo je priču za “Dan” ovaj mladi Budvanin koji je ljetos primorje zamjenio sa krajnjim sjeverom.
–Krenuo sam ka golu i sudario sam se sa Dragojevićem, brzo sam se podigao, pogledao prema golu i primjetio da golman Budućnosti još uvijek leži na terenu i izbacio loptu u aut, tu je za ovog momga sva priča bila završena. Za njega ništa čudno.
Za nas koji svakog dana gledamo scene na terenu, zbog kojih su ranije djeci pokrivali oči pred kutijom sa crno-bijelom slikom koja je imala UHF i VHF kanal, ne da je ta scena imala epilog koji niko nije očekivao, već niko nije vjerovao da će se fudbalski vitezovi ponovo pojaviti i pokazati svojim kolegema, da je fudbal još uvijek igra.
–Ne nisam pomislio da šutnem loptu ka golu i bio sam iznenađen kada su svi pritrčali da mi čestitaju, na nečemu što bi svaki sportista uradio. Istina je da su mi prijale čestitke iz protivničkog tabora, ali samo zbog toga što sam to shvatio kao priznanje klubu za koji igram i kao priznanje momcima sa kojima svakog dana naporno radimo da bi izborili opstanak, naglasio je momak koji je prvu fudbalsku loptu šutnuo u balonu buvanske škola fudbala Zvjezdica, a kasnije obukao dres Mogrena.
–Imao sam sreću da me treniraju sjajni ljudi, čij se principi nisu kosili sa mojim kućnim vaspitanjem. Na samoj utakmici trener Vuko Bogavac mi je odmah čestitao, a nakon utakmice na treningu još jednom istakao da je ponosan na ono što sam uradio. Ako me pitate da li sam zbog toga što je rekao ponosan, jesam. Ponosan sam što su me zvali prijatelji, moji najbliži, pa ljudi na ulici u Pljevljima…. Teren je nešto što je posebno, svaka utakmica donosi različita osjećanja, ali kućno vaspitanje je nešto što svi mi nosimo u sebi. Moj otac, koji je igrao fudbal za Crvenu Stijenu, a kasnije za Mogren, jedini se pored mene u porodici, za sada, bavio sportom mi je usadio ljubav prema ovom sportu i on je bio više nego ponosan na mene. To je osjećaj koji se ne može opisati, zaključio je mladić koji je pokazao da fudbal još postoji i da ima momaka kojima nisu idoli namgrđene, nabildovane pojave sa čudnim frizurama kojima se koža ne vidi od mastila kjim su iscrtali svoje tijelo.
Srećan sam u Pljevljima
Nakon što se rastao sa Grbljem Merdović je pokušao da nastavi karijeru u inostranstvu. Međutim pandemija koronavirusa usporila je već realizovan transfer i obukao je dres Rudara.
–Bez obzira što se trenutno borimo za opstanak i što sam znao šta me čeka u Pljevljima bio sam ponosan što ću postati član jednog od najtrofejnijih klubova u Crnoj Gori. Iz dana u dan sve sam uvjereniji da sam napravio pravi izbor. Atmosfera u ekipi je odlična, momci su sjajni, stručni štab ima povjerenje u mene iz dana u dan sve smo bolji. Istina je da nije bilo lako kada smo izgubili u prvom kolu, pa kada smo kasnije vezali četiri poraza, ali protiv Iskre pokazalo se da smo na pravom putu. Jedva čekamo nedjelju da se revanširamo Jezeru, svi smo posvećeni klubu i naravno jedva čekamo da se navijači vrate na trbine, istakao je junak ove naše priče.
