Generacija maturanata pljevaljske Gimnazije iz 1952. godine jedna je od najuspješnijih u istoriji te škole, iznjedrila je šest doktora nauka, a većina od 29 đaka završila je fakultet
Generacija maturanata koja je školovanje završila 1952. bila je jedna od najuspješnijih u dugoj istoriji pljevaljske Gimnazije, jedne od najcjenjenijih crnogorskih obrazovnih ustanova.
Od 29 maturanata, šest je odbranilo doktorsku disertaciju, jedan je magistrirao, a većina je završila fakultet.
Doktori nauka postali su Jovan Petrić, Slobodan Blagojević, Dragan Antonijević, Gavrilo Vuković, Savo Stevović, Perko Vojinović, a magistrirao je Vajo Zarubica.
I drugi učenici genercije bili su veoma uspješni. Zoran Ćorović, građevinski inženjer bio je vrstan stručnjak za gradnju pruga, Miloš Starovlah, istoričar, Ramiz Bambur, profesor književnosti, Ljubica Beba Džaković, ljekar, Milenko Bezarević, profesor, organizator i rukovodilac Đačke zadruge, Nikola Mirković, inženjer, Tomaš Cerović, profesor, Nikola Nedić, profesor i rukovodilac.
U časopisu “Glas Gimnazije”, poznati publicista Milorad Joknić zapisao je da niko od učenika iz te generacije na maturi nije imao odličan uspjeh, iako je većina u nastavku školovanja završila fakultete.
I četiri profesora koja su u to vrijeme bili predavači u Gimnaziji završili su kasnije doktorske stuudije i postali univerzitetski profesori – Lazar Karadžić, Vicenc Matičić, Jovan Čađenović i Radivoje Šuković.
Prema naučnim rezultatima koji su prevazilazili regionalne i okvire tadašnje države, prednjačio je prof. dr Jovan Petrić koji je preminuo 1997. u 67 godini.
Petrić je bio poznati naučnik iz oblasti operacionih istraživanja, autor dvadesetak knjiga i na stotine naučnih i stručnih radova. Bio je redovni profesor na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu, gdje je osnovao katedru za matematiku i kibernetiku kojom je rukovodio više godina. Bio je i dopisni član CANU.
Pod njegovim rukovodstvom, laboratorija je za 20 godina uradila više desetina projekata za potrebe privrede Srbije i Jugoslavije, društvene djelatnosti i državne uprave. Bio je predsjednik i osnivač stalne konferencije za upravljanje poslovnim sistemima i jugoslovenskog simpozijuma za operaciona istraživanja. Više od jedne trećine njegovih radova iz oblasti kibernetike i operacionih istraživanja objavljeno je u inostranoj literaturi (SSSR, SAD, Belgija, Engleska, Njemačka…). Bio je član Naučnog društva Srbije i drugih naučnih i stručnih asocijacija u zemlji i inostranstvu.
Joknić je zapisao i dio Petrićevih sjećanja o školskim danima.
“Pripadao sam, bez sumnje, najuspješnijoj generaciji maturanata pljevaljske Gimnazije. Zbog čega želim da skrenem pažnju ne samo čitaocima već i Gimnaziji kao obrazovnoj ustanovi koja je sasvim pogrešno ocijenila ovu generaciju, koja je, vjerovatno, jedino bila bez ijednog odličnog učenika na maturi. Moguće je da je ta nepravda bila dobar izazov da ocjene ipak nijesu mjerilo vrijednosti”, govorio je Petrić.
Sa posebnim poštovanjem govorio je i o profesorima.
“Profesor Momčilo Poleksić je svojim radom, riječima i ponašanjem, snažno uticao na mnoge učenike. Siguran sam da je ovaj ugledni profesor imao snažan uticaj na moj budući razvoj, a naravno ta privilegija nije pripadala samo meni. Voljeli smo ga i poštovali kao roditelja i uzornog vaspitača. Nije bio škrt da mi uzvrati potrebnu podršku. Bili smo oba svjesni međusobnog uvažavanja. Imao je plemenitu dušu. Čak i kada je grdio, pomogao je svakom učeniku da prebrodi neku krizu u kojoj bi se našao. Uzorni pedagog veoma ozbiljan i strog profesor matematike bio je Milivoje Kandić, veliki autoritet pljevaljske Gimnazije. Svoja predavanja prilagođavao je odjeljenju kao cjelini. Kod njega su mogli matematiku naučiti čak i antitalenti. Uvijek je diktirao sažeta pravila i svi su učili matematiku iz njegovih svesaka. Svaki njegov čas počinjao je tačno na vrijeme i završavao se jedan minut prije oglašavanja zvona. Uvjek je taj jedan minut ćutao i šetao učionicom, demonstrirajući na taj način savršenstvo u planiranju svake metodske jedinice. Učio nas je radu i disciplini. Sa njime se nije moglo šaliti. Bio je dvometraš, pravi Durmitorac. Uvijek je nosio šešir i mogli smo ga primijetiti na drugom kraju ulice jer je sve druge nadvisivao. Zbog toga smo se na vrijeme mogli pripremiti da ga pristojni pozdravimo”.
U Petrićevom sjećanju neizbrisivo je ostao i Vlatko Samardžić, profesor fizike do 1952. godine, kada je umro.
Petrić se u ime učenika oprostio se od njega. Svi učenici su plakali, jer su ga iskreno voljeli…
Na studijama na nuklearnom odsjeku na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, zahvaljujući znanju koje je stekao kod Samardžića, Petrić je bez teškoća polagao ispite.
Zapisano je da se Petrić divio svestranom obrazovanju Radomana Zukovića koji je bio pravnik, a predavao je francuski jezik. Pisao je književne priloge i prevodio poeziju sa francuskog jezika. Bio je univerzalni sagovornik i veliki prijatelj učenika.
Po svom pristupu u radu i odnosu pema učenicima, prema sjećanju Petrića, bili su zanimljivi i ostali profesori: Aleksandar Mitrović, Marko Kažić, Jovan Čađenović, Radivoje Šuković, Dragoslav Leovac, Mehmed Halilbegović, Đorđije Petrović, Stoja Dujović, Milo Strugar, Jakub Ramusović, Dragomir Petrić, Krunoslav Krželj, Jovan Jovanović, Jelena Papić, Gligorije Radović.
Izuzetno je, prema sjećanju Petrića, bio aktivan Filip Marković koji je bio organizator u aktivnosti na pošumljavanju Golubinje i uređenju školskog dvorišta.
“Mi smo bili nesrećna generacija koja nije imala nijednog udžbenika, te smo morali stalno hvatati i bilježiti svaku izgovorenu riječ nastavnika, što je imalo negativne posljedice kada smo otišli na studije”, prisjećao se Petrić školovanja.
Zajam za prugu namijenio školi u kojoj je učio slova
Petrić je često isticao da mu je pljevaljska Gimnazija otvorila put u svijet. Zajam koji je upisao za izgradnju pruge Beograd – Bar namijenio je da se umjesto njemu vrati školi na Gotovuši, u kojoj je učio prva slova.
Poklonio je školi bibloteku i osnovao fond za dodjelu novčanih nagrada najboljim učenicima matematike osmog razreda matične škole na Srdanovom grobu, ali je taj fond, iz neobjašnjivih razloga, prestao da funkcioniše. Inicirao je plan da na prostoru školskog imanja na Gotovuši podigne centar za odmor i rekreaciju, ali iznenadna smrt 1997. godine prekratila je njegove planove. U znak poštovanja lika i djela naučnog i prosvjetnog pregaoca, u Pljevljima jedna ulica nosi njegovo ime.
Slovenac Matičić u košulji i po ciči zimi
U posebnom sjećanju Petriću je ostao Slovenac Vincec Matičić, koji im je predavao matematiku u petom razredu Gimnazije.
“Bio je apsolvent tehnike na Univerzitetu u Ljubljani. Bio je po ubjeđenju veliki Jugosloven, želio je da upozna sve narode Jugoslavije. Zbog toga je odlučio da po jednu godinu provede u svakoj republici. Bio je svestrana ličnost. Odlično je poznavao matematiku i bio izvanredno muzikalan. Vodio je hor ‘Volođu’ i okupljao muzičku omladinu. Zimi je išao na predavanja samo u košulji, čak i kada je temperatura u Pljevljima bila minus 25 stepeni. Za jednu godinu boravka u Pljevljima i rada u Gimnaziji, Vincenc Matičić je mnogo uradio za Gimnaziju i grad. Kasnije, Matičić je doktorirao u Ljubljani, postao profesor Univerziteta i bio ministar u Vladi Slovenije. Moja generacija uvijek se njega sjeća kao velikog entuzijaste, mobilizatora i realizatora novih ideja koje su djelovale osvježavajuće”, zapisao je Joknić sjećanja profesora Petrića.
Izvor: vijesti.me
