Ako imaš cilj, naći ćeš i put, kaže stara poslovica. Pozitivnim i vedrim pristupom životu krčila je sebi put i postavljala ciljeve koje je hrabro ostvarivala i pored prepreka na koje je nailazila. Svakim danom hrli naprijed i ne obazire se na prošlost jer život je pun ljepote i izazova. Prihvatila je život sa svim radostima i teškim trenucima, zahvalna Bogu na onome što joj je podario. Pozitivna energija, odlučnost, radost i vjera najbitnije su osobine Vere Milošević, rođene Despotović, koja je ostala bez vida još od malih nogu. Taj nedostatak nije je spriječio da živi život punim plućima, bez imalo gorčine, a sa mnogo optimizma.
Verin život dobio je puni smisao kada je postala majka i supruga. Prije šest godina upoznala je supruga Darka iz Srbije, mjesta Koceljeva, sa kojim je u braku tri godine, koji kaže da je vid izgubio dok je kao beba bio dva mjeseca u inkubatoru. Sunce njihove ljubavi je prelijepa trogodišnja kćerka Nevena, koja im svaki dan otkriva boje ovog svijeta.
Danas su mnogi nezadovoljni životom, žale se i kada imaju i kada nemaju razlog, Vera i Darko žive skromno, zadovoljni i srećni u garsonjeri od 30 kvadrata, sa divnom djevojčicom koja im je uljepšala život i postala centar svijeta. Jedinstven primjer roditelja, osoba oštećenog vida, koji sami odgajaju dijete. Darko i Vera upoznali su se preko skajpa, kada je sa koleginicom organizovala konferenciju, jer joj je bila potrebna pomoć oko računara. Njihovo poznanstvo je preraslo u ljubav, a kasnije u brak. Darko je došao da živi u Pljevlja. Programira od kuće u C++, C#, Java i još nekoliko programskih jezika i honorarno radi na održavanju veb stranica za organizacije slijepih za Bar i Ulcinj kao i veb sajtova za radio Homer i NVO KC Homer. Prekretnica u Verinom životu nastala je prije devet godina kada je, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku opštine Filipu Vukoviću dobila stalni posao u opštinskom Građanskom birou.
Za “Pljevaljske novine” Vera je podijelila emotivnu priču o djetinjstvu, porodici i životu.
– Sa šest mjeseci dobila sam očni pritisak. Roditelji su me vodili na mnogobrojne preglede u Beograd. Ni pet operacija koje sam imala u tom periodu nije mi pomoglo da sačuvam vid. Operacije su još više iskomplikovale i sa godinu sam potpuno ostala bez vida. Majka kaže da sam kao beba gledala crtane filmove – kaže Vera i dodaje da je u Podgorici išla u osnovnu i srednju školu za slabovide osobe. Završila je Pravno-admnisitrativni smjer i vratila se u Pljevlja.
– Prije deset godina završila sam obuku za samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa. Uvijek sam željela da budem samostalna, da ne moram ni od koga da zavisim. Nakon dobijanja stalnog posla uzela sam kredit i kupila garsonjeru koju ću otplaćivati sledećih 17 godina. Tata, koji je u to vrijeme bio živ, govorio mi je da ne kupujem stan, da se ne zadužujem. Bila sam odlučna. Rekla sam mu “Ti si tata sebičan, šta ću ja kad ti umreš” Kada je vidio garsonjeru koju sam izabrala, složio se sa mnom da ne bi trebalo da propuštim priliku za kupovinu – ističe Vera uz osmijeh i užurbano ustaje da doda sok kćerki Neveni koja je sve vrijeme dok smo pričali sa njenim roditeljima pažljivo pratila naš razgovor i slušala pjesmice sa telefona. Verina i Darkova samostalnost u kući, na ulici je za divljenje i pohvalu. Darko ide u kupovinu, plaća račune a Vera sprema hranu, stan i vodi kćerku u vrtić.
– Imala sam želju da dobijem dijete, da imam smisao u životu. Rodila sam Nevenu u Podgorici, carskim rezom. Postati majka predivan je osjećaj. Prvih 40 dana pomagala mi je moja majka … i babica Jovanka Dromnjak, kojima sam mnogo zahvalna. Majka je lošeg zdravstvenog stanja i nije više mogla da dolazi, a Jovanka mi je kazala da moram sam da počnem da brinem o Neveni. Plašila sam se u početku kada mi je prvi dan stavila bebu na ruke. Male ručice, noge. Kako ću sama, pomišljala sam i suze su mi krenule. Onda sam rekla Darku da moramo, pa šta nam Bog da. Nećemo da tražimo pomoć. Bilo je stresno prvo kupanje, presvlačenje, strah da je ne stegnem previše, pa prva skuvana jabuka i hranjenje sa plastičnom kašikicom. Ali Nevena je bila dobra beba i sada je dobra i poslušna. Nikakvih problema nismo imali sa njom – naglašava Vera koja radi sve poslove u kući: kuva, čisti, vješto barata sa svim tehničkim uređajima. Mnogi se, kako kaže, čude kako uspijeva sama da uradi sve poslove u kući bez ičije pomoći. Kada čovjek ima volju za životom i kada upozna Veru shvati da čovjek može sve ako ima strpljenja, volje i ljubavi. Kaže da mora prvo da zapamti rukama svaku garderobu koju kupi da bi znala da odvoji veš, kako se ne bi obojio u mašini za pranje.
Priča kako je naučila da kuva, dok je živjela kod roditelja, jer dok je bila na školovanju u Podgorici imala je sve spremljeno i gotovo. Pomislila je jednog dana šta će kada majke više ne bude pa je riješila da nauči da kuva.
– Majka mi je prvo donijela da gulim kantu punu krompira. Teško je bilo, po pola krompira bih bacila sa korom, ali vremenom sam naučila. Zatim me naučila hljeb da zakuvam i ispečem. Danas volim da spremam i uživam u spremanju hrane za Nevenu i Darka. Najviše volim čorbice Neveni da pripremam – kaže Vera.
Nevenu su upisali u vrtić sa godinu i po. Dobro se uklopila i adaptirala sa djecom. Zahvalna je Vera Neveninim prvim vaspitačicama: Aleksandri Zejak i Maji Lalović koje su joj mnogo pomogle. Sjeća se Vera Neveninih prvih koraka. Za nju i Darka tada nije bilo lako da je sačuvaju da ne padne ili se udari. Stresan je bio i odlazak u vrtić. Roditelji se trude da Neveni priušte sve što je u njihovoj moći: izvode je u šetnju, nedavno su bili u Koceljevi 15 dana. U avgustu planiraju na more. Nevena je srećna djevojčica kojoj ništa ne nedostaje, najvažnije što ima od roditelja je pregršt ljubavi i nježnosti kojima je svakodnevno obasipaju.
– Kada je vodimo u šetnju ona usput priča šta vidi, “Evo je maca”, “Prođe neki deda sa kesom u ruci” ali još je mala pa ne može da nam pokazuje put. Najviše nam smeta što ulice stalno prekopavaju. Naviknemo se, a onda moramo ponovo da učimo. Jedino nam ovakve ulice smetaju – ističu Vera i Darko koji se više ni našta ne žale. Vole da se druže, da odu u goste, da ugoste. Ima, kažu, i aktivnosti u Organizaciji slijepih, ali ne stižu od porodičnih obaveza.
– Samo nas je troje u Pljevljima koji se kreću samostalno uz pomoć bijelog štapa. Apelujem na osobe oštećenog vida da se oslobode i kreću samostalno – ističe Darko. Pored toga što je zaljubljenik u tehnologije Darko je u junu postao radio amater i dobio dozvolu za korišćenje frekvencijskog opsega i radio stanice. Neko je rekao da sreća nije u tome da dobijete ono što želite, nego da želite ono što dobijete.Vera i Darko su srećni ljudi, njihova sreća je u porodičnom okruženju.
– Samo je bitno da je Nevena zdravo i da je izvedemo na pravi put – kažu ponosni roditelji.
Izvor:Pljevaljske novine
