SAOPŠTENJE ZA JAVNOST DEMOKRATA
Posljednjih godina, problem odlaska mladih iz Pljevalja postao je aktuelna tema, u kojoj se, osim uočavanja pogubnih posljedica ovakvog stanja i po mlade i po opštinu, ne nudi nikakvo rješenje, niti bilo kakva ideja u čijoj bi osnovi bila istinska briga za mlađu populaciju. Nije problem u tome što mladi odlaze, problem je što se ne vraćaju i što sa povećevanjem udaljenosti od rodnog mjesta raste njihovo uvjerenje da više nemaju gdje da se vrate. Brinu nas, izgleda, jedino statistički podaci i brojke, ali se iz vida gubi riječ mladih, njihov stav i njihovi razlozi. Zato je ovaj tekst pokušaj da se problem odlaska mladih sagleda iz ugla onih koji odlaze, nošeni uvjerenjem da ovdje nema mjesta za njih.
Želja za širenjem vidika i upoznavanjem drugih kultura i krajeva prirodna je osobina svakog mladog čovjeka željnog znanja. Međutim, osjećaj nepripadanja sopstvenom kraju nije prirodan i ne može se pripisati mladima. Uzroci su svakako mnogo dublji i složeniji nego što se na prvi pogled čini. Sve nas je, nema sumnje, obradovala izgradnja fontane, završetak radova na uređenju glavne ulice, težnja za spoljašnjim ukrašavanjem našeg rodnog kraja. Ipak, nameće se u ovom momentu i u skladu sa ovom temom nekoliko pitanja. Šta znači spoljašnji izgled bez unutrašnje ljepote? Ljepotu jednog grada, onu unutrašnju, istinsku, čini njena mladost. Samo unutrašnja ljepota može i spolja sinuti u punom sjaju; u protivnom će postati otužna slika pokušaja da budemo ono što nismo. Čemu obnova glavne ulice i rasvjete, koju Pljevlja nesumnjivo zaslužuju, ako već odavno nema omladine koja će se kao nekada na njoj okupljati? Čemu fontana, ako pored nje nema mladih koji će se međusobno družiti? Kome će služiti gradsko šetalište, ako je godinama rušen i konačno srušen čuveni pljevljski korzo? Kome se sve to u nasljeđe ostavlja? Zar nije logičnije riješiti primarnija pitanja i na taj način zadržati mlade, te onda Pljevlja obući u ruho koje odavno zaslužuju? Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je izgradnja želje mladih za povratkom u rodni grad, naša najveća i najunosnija investicija? U nju se ne ulaže preko noći, niti se problem rješava preko dana. Takva investicija podrazumijva zajedničke napore i istinsku želju za uspjehom. Činjenica da je u Pljevljima od 1991. godine čak 10 000 stanovnika manje, ili da je prethodne godine prirodni priraštaj bio negativan i iznosio -268, više nego dovoljno govori o alarmantnoj situaciji u kojoj se nalazi naša opština.
Zbog čega odlazimo? Zbog toga što smo i pored više od deset godina čekanja da se otvori Dom kulture i dalje prinuđeni da knjige tražimo u Vojnoj fabrici, a muzej obilazimo u prostorijama Crvenog krsta. Zbog toga što su kulturna dešavanja svedena na minimum. Zbog toga što nemamo uslove da stičemo bilo kakav vid obrazovanja, osim onoga koje dobijamo kroz nastavu. Zbog toga što nas je strah ostati i graditi budućnost u ovakvim uslovima. Nažalost, strah nas je ostati na mjestu u kojem još uvijek vodu moramo donositi sa izvora i svakog dana se pribojavati šta nam može donijeti vazduh koji udišemo. Strah nas je situacija poput nedavnog događaja na Ćehotini. Strah nas je da živimo od danas do sjutra. Zaista je činjenica da odlazimo u želji za perspektivnijim mjestom koje nam nudi mogućnost zapošljavanja. U Pljevljima to mjesto pronalazimo samo u administraciji i malim preduzećima. Još ako se tome doda visina starosne granice za odlazak u penziju, jasno ćemo shvatiti zbog čega se u Pljevljima nemoguće nadati budućnosti. Odbija nas, bez ikakve sumnje, i činjenica da je gotovo neizvodljivo dobiti posao bez aktivnosti u vladajućoj partiji. Dakle, šta iz svega toga mogu zaključiti mladi, ne samo opštine Pljevlja već Crne Gore uopšte? Prije svega, to da se na zvaničnom kantaru vrijednosti u Crnoj Gori stručnost i znanje ne cijene, sloboda izbora guši, pa u skladu sa tim, partijska podobnost, a ne sposobnost, postaje jedina propusnica za budućnost. Zato se nje tako grčevito drže svi oni koji se drugim kvalitetima ne mogu probiti, a odavde odlaze svi oni koji „ne prodaju vjeru za večeru“ . Sve ovo u srcima mladih stvara gorčinu i osjećaj da ovdje ne postoji znak jednakosti između mladosti i budućnosti.
Nije istina da mi ne želimo da ostanemo. Ko ne mašta o tome da se nakon završetka studija vrati u rodni kraj, da dođe na mjesto u kojem je odrastao, sa kojim se srodio? Mislite da se ne bismo vratili kada bismo znali da nas čeka posao kad se vratimo, da će nam se znanje i trud isplatiti, da će se naš izbor, volja i stav poštovati, da nam neće svezati ruke ako pokušamo dati svoj doprinos napretku, na način na koji mi želimo, a ne onaj koji nam je unaprijed nacrtan i zacrtan? Vjerujte da svako od nas priželjkuje da se vrati u takvo mjesto.Nažalost, Pljevlja već odavno za nas nisu takva sredina.
Božica Grujičić, članica OO Mladih demokrata Pljevlja
