Država će morati da isplati Jovici Lončaru 106.200 eura na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode od 11. maja 2011. do 23. aprila 2014. godine, odlučio je bjelopoljski Viši sud. Dosuđena naknada Lončaru, prema mišljenju sudija Višeg suda, “primjerena je štetnim posljedicama vezanim za ličnost tužioca proisteklim iz neosnovanog lišenja slobode i adekvatna nastaloj štetnoj posljedici”.
Prema ocjeni suda, ona predstavlja poseban oblik moralne satisfakcije na koju ima pravo osoba koja je neosnovano lišena slobode, odnosno čije se pritvaranje u konačnom pokazalo neopravdanim.
Sud konstatuje da je prilikom odlučivanja o visini naknade, prvostepeni sud uzeo u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti koje su mogle biti od uticaja na prirodu, težinu i trajanje duševnih bolova te da dosuđeni iznos predstavlja pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove.
Nakon presude za Ovo i kada se ima u vidu da lišenje slobode predstavlja traumatični doživljaj praćen duševnim bolovima, jer je u pitanju jedno od osnovnih i Ustavom Crne Gore, kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, zaštićenih ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se odnose na lični integritet… Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, cijeneći dužinu trajanja pritvora (2 godine, 11 mjeseci i 12 dana), težinu krivičnih djela stavljenih tužiocu na teret, zatvorske uslove u kojima je boravio, raniju neosuđivanost i činjenicu da se prvi put susreće s pritvorskim uslovima, da se radi o mladom porodičnom čovjeku, ocu troje djece, ugled koji je tužilac ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije lišenja slobode, kao i odvojenost od porodice, prvostepeni sud je zaključio da je neosnovano lišenje slobode izazvalo kod tužioca duševne bolove takvog intenziteta koji opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, usljed povrede slodode, časti i ugleda u iznosu od 106.200 eura”, navodi se u presudi.
Pored Lončara država će Dušku Šariću morati da isplati 103.000 eura
Šariću je dosuđena odšteta za 3.200 eura manja u odnosu na onu koju je nedavno Osnovni sud u Pljevljima dosudio njegovom prijatelju Jovici Lončaru, iako je u pritvoru proveo pet mjeseci više od njega. Tokom svjedočenja šarić je do detalja opisao hapšenje i vrijeme provedeno u pritvoru.
“Dok sam sjedio sa prijateljima u lokalu ‘4. sobe’ u Pljevljima, oko 18 sati 15. novembra 2010. prišla su trojica inspektora u civilu mom stolu i rekli mi da pođem sa njima u CB Pljevlja. Pitao sam zbog čega, oni su mi rekli da treba da dođu neke kolege iz Podgorice. Kada sam izašao, primijetio sam pet policijskih auta i veći broj policajaca. Sjeo sam u jedno vozilo kojim su me odvezli u CB. U hodniku sam čekao dva sata dok nije došao inspektor Petar Gujić. Pitao sam zbog čega sam priveden, a on mi je rekao da su dobili naređenje iz Podgorice da me privedu. Sjedio sam sa njim i još nekim njegovim kolegama u toj kancelariji do ponoći, dok su čekali naređenje iz Podgorice. Za to vrijeme nisam saslušavan. Oko ponoći su dobili poziv i odredili mi pritvor zbog nečega što se desilo u Italiji, a sa čim ja nisam imao veze”, rekao je Šarić.
Kazao je da su ga nakon toga pritvorili u prostoriju u kojoj nije bilo grijanja.
Narednog dana oko sedam sati, kazao je, tražio je da ga odvedu kod doktora zbog bolova u grlu, ali policija to nje dozvolila već su doveli doktora u stanicu policije.
“Taj ljekar mi je dao injekciju na stolu u jednoj kancelariji pred više službenika policije”, rekao je Šarić.
Istog dana prebačen je u Bijelo Polje, gdje je je dao izjavu pred specijalnim tužicem, a potom je sproveden u CB Bijelo Polje gdje je prenoćio.
“Narednog dana oko 19 sati, odveden sam kod istražnog sudije koji mi je odredio pritvor. Mislio sam da mi je pritvor određen zbog Italije, a u stvari nije bilo tako već mi je napisana prijava kao da sam uradio krivično djelo u Pljevljima. Smjestili su me u samicu veličine oko 10 metara kvadratnih koja je bila pod video-nadzorom i pod upaljenim jakim svjetlima 24 sata. U sobi su bila dva kreveta, sto pored kojeg je bila WC šolja. Samica se nalazila u podrumu, prozori su bili vezani lancima. Vazduh je mogao ući samo kroz rupu na vratima. Ja sam u početku mislio da je to redovna procedura, ali sam ubrzo shvatio da ću u samici ostati duže. Mogao sam 20 minuta dnevno da provedem u šetnji”, rekao je Šarić.
Kaže da je u samici proveo devet i po mjeseci, iako se bezuspješno obraćao načelniku i direktoru zatvora da ga prebace u “normalnu sobu”…
“U sobi je bilo dosta vlage i ja sam se počeo loše osjećati. Tek kada me je pregledao zatvorski ljekar, ispostavilo se da sam dobio upalu pluća i prebacili su me u normalnu sobu u kojoj su bila tri zatvorenika. I ova soba je bila pod video-nadzorom, ali makar su se svjetla uveče gasila. U sobi smo imali i televizor. U toj sobi sam ostao do 23. aprila 2014”, rekao je Šarić.
Naveo je da je jednom sedmično imao pravo na posjetu, a da su mu hranu donosili iz restorana, koju je sam plaćao, na šta je, kako je kazao, imao pravo po zakonu.
Rekao je da mu je nakon dvije godine provedene u pritvoru oslabio vid zbog jake svjetlosti kojoj je bio izložen 24 sata u samici.
“Zbog toga i danas moram da nosim naočari, iako do pritvora nikada nisam imao problema sa vidom. Zbog nervoze sam se ugojio i 20 kilograma. Supruga Svetlana, sa kojom imam dvoje djece, me je ostavila poslije dvije i po godine pritvora. Najviše me je pogodilo kada sina u Beogradu nisu htjeli da upišu u predškolsku ustanovu jer su se ostali roditelji pobunili i rekli da neće da im djeca budu u školi sa djetetom kriminalca”, rekao je Šarić.
Rekao je da su ga posebno “ubijali” naslovi u novinama, jer je toliko neistina iznijeto na njegov račun.
Istakao je i da nakon njegovog hapšenja oboljela i majka, kao i da su mu mnogi prijatelji okrenuli leđa.
“Kada su me oslobodili, opet hoće da mi se vrate”, rekao je Šarić.
Rekao je da je vrijeme provedeno u pritvoru i sve što se dešavalo s tim u vezi, ostavilo duboke posljedice na njegovo psihičko stanje – jer je bio optužen za krivično djelo za koji je bila zaprijećena kazna do 40 godina zatvora.
Sedam godina suđenja
Prvo suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru održano je u julu 2011. godine i oni od tada uporno negiraju krivicu, tvrdeći da je riječ o konstruisanom postupku. Duško Šarić i Jovica Lončar su krajem 2013. godine drugi put osuđeni na ukupno jedanaest godina zatvora zbog pranja skoro 20 miliona eura stečenih prodajom droge. Nakon što je i druga presuda ukinuta u junu naredne godine, Pljevljaci su se treći put našli na optuženičkoj klupi, ali pred Apelacionom sudom.
Vijeće Apelacionog suda, krajem septembra 2017. godine oslobodio je Duška Šarića i Jovicu Lončara optužbi, a Vrhovni sud Crne Gore u aprilu ih je i pravosnažno oslobodio od optužbi koje su tokom suđenja negirali
Oko 300 Pljevljaka izgubilo posao
Da li je ovo početak jednog dužeg sudskog postupka vidjećemo, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da je oko 300 zaposelnih, uglavnom Pljevljaka, u Mat company ostalo bez posla, da je više od polovine imovine uništeno, da je lokalni budžet ostao bez značajnih sredstava od poreza i prireza, prestanak finasiranja FK Rudar, sudska ujdurma ima daleko šire posledice.
FOTO FOS MEDIA, CDM, PVPORTAL
