INTERVJU ALMINA ŠKODO VD DIREKTORICA OŠ „BRATSTVO JEDINSTVO“ KOVAČEVIĆI
Kada jedna mlada osoba svoj radni vijek, nakon mukotrpnog školovanja i sticanja diplome, umjesto u velegrskoj vrevi, ili možda u nekom manjem gradu počne u najudaljenijoj seoskoj školi u pljevaljskoj opštini, svakao da to ne samo zavrijeđuje pažnju, već i izaziva radoznalost. Ono što je čudno u ovoj priči mr Almina Škodo, VD direktorica OŠ“Bratstvo-Jedinstvo“ u Kovačevićima (Bukovica), nije tražila neku posebnu pripremu za ovaj razgovor, kao što to iskreni da budemo, traži većina naših sagovornika. Pričali smo spontano opušteno, bez uzstezanja. Osvrnuli smo se na otežavajuće okolnosti i probleme sa kojima se svakodnevno nose učenici i nastavno osoblje u Bukovici, kako sa puno samopuzdanja, upornosti i optimizma u jednoj domaćinskoj i familijarnoj atmosferi funkcionišu i rade na obostrano zadovoljstvo.
Almina je rođena je u Pljevljima , gdje je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Pedagoški fakultet je završila u Sarajevu gdje je i magistrirala 2018. godine na temu „Unapređenje razredne klime primjenom inovacija u nastavi“.
Koja je Vaša radna biografija?
Kao magistar razredne nastave trenutno sam zaposlena u O.Š. „Bratstvo – Jedinstvo“ Kovačevići u Bukovici, kao VD direktorica ove ustanove. Pripravnički staž odradila sam u O.Š. „Salko Aljković“ u Pljevljima, a prvo zaposlenje sam dobila u istoj školi u područnom odjeljenju Rudnica gdje sam radila četiri godine, sve do zatvaranja škole. Jednu školsku godinu sam radila kao profesor razredne nastave u O.Š. „Salko Aljković“, a od 2015. godine u O.Š. „Bratstvo Jedinstvo“ Kovačevići.
Kako pamtite svoje školovanje, profesore, šta je to što je ostavilo najveći utisak iz tog perioda?
Nekada je to bilo mnogo drugačije, bezbrižno djetinjstvo, mnogo više druženja, neopterećenost novim tehnologijama i korišćenje društvenih mreža što je slučaj danas. Drugačiji je bio odnos profesor – učenik, bilo je pomalo i straha i mnogo više poštovanja. Sjećam se razrednog starješine Miodraga Čovića, profesora, čovjeka koji je uvijek imao roditeljske savjete za sve nas, koji nas je znao kritikovati, ali i pohvaliti. Najteže mi je tokom studiranja padalo odvajanje od kuće i porodice, stalna putovanja, adaptiranje u novoj sredini sa nepoznatim ljudima.
Koliko se razlikuje posao direktora od rada profesora?
Velika je odgovornost biti direktor jedne obrazovne ustanove. Sve mora biti u roku, u skladu sa zakonom, precizirano, odgovorno. Mora se voditi računa o svakom detalju, o svim potrebama nastavnog kadra, svakog učenika, pogotovo što se mi brinemo o smještaju i o ishrani učenika koji tokom radne nedjelje borave u našem internatu. Mnogo je inspirativnije i ljepši je osjećaj kada ste u učionici u radu sa djecom i kada ste u mogućnosti da im prenosite stečena znanja.
Recite nam nešto o Bukovici, o mještanima, kako ste prihvaćeni i kakva je saradnja sa mještanima?
Bukovica se prostire na 104 kvadratna kilometra, udaljena je 65km od Pljevalja i ima asfaltni put do škole. Bogata je šumom, voćem i zdravom vodom. Sa tri strane graniči se sa Bosnom i Hercegovinom, ima 37 sela a Centar mjesne zajednice je u selu Kovačevići. U naselju pored škole nalazi se nekoliko objekata u kojima su smještene kancelarije mjesne zajednice, pošta, ambulanta, nekoliko objekata za stanovanje nastavnika koji su u vrlo lošem stanju i manja policijska stanica.
Mještani su uglavnom starija populacija ali predusretljivi , tihi i dobroćudni ljudi koji su spremni uvijek da nam izađu u susret i koji su nas prihvatili kao svoju djecu. Često znamo da odsjednemo kod naše babe Radojke koja nas uvijek lijepo ugosti, posavjetuje i ispriča neku priču iz prošlih vremena. Imamo odličnu saradnju i sa roditeljima naših učenika. Trudimo se da pomognemo jedni drugima, da ostvarimo dobru komunikaciju, razvijemo i poboljšamo međuljudske odnose u lokalnoj zajednici.
Kakvi su uslovi za rad u školi?
To je najudaljenija škola u Opštini Pljevlja (65km). Put je asfaltiran do škole i u zimskom periodu se redovno održava i čisti, s obzirom da je ovo planinsko mjesto i da znaju da napadaju veliki snjegovi. JU OŠ „Bratstvo-Jedinstvo“ Kovačevići je osnovana davne 1953. godine. Ukupne je površine 546m2. Ove školske godine imamo 13 upisanih učenika, 11 u matičnoj školi i 2 u područnom odjeljenju Brda. Ovo područno odjeljenje je smješteno u maloj i oronuloj zgradi u jednom šumarku koja je od matične škole udaljena 15 km. Nekada je ova škola imala 5 područnih odjeljenja a danas samo jedno. U okviru škole postoji i Đački internat, koji je osnovan 1976. godine kapaciteta 40 kreveta gdje trenutno boravi 11 učenika gdje imaju obezbijeđena tri obroka. I nastavnici i djeca se trude, da uprkos starosti i dotrajalosti objekta sve bude čisto i uredno. Mana je što nemamo organizovan prevoz đaka pa oni koji putuju svakodnevno pješače do škole i po nekoliko kilometara. Djeca žive u veoma teškim uslovima pogotovo zimi, moraju da uče i da pomažu roditeljima u poljoprivrednim poslovima i oko stoke. Naša djeca su dobri učenici, vaspitani, skromni, pomalo stidljivi i poslušni.
Što se tiče nastavnog kadra, ukupno nas je 9, a imamo zaposlene i kuvaricu, higijeničarku, stražara i vaspitača. Većina zaposlenih svakodnevno dolazi iz Pljevalja, a kada ostanemo da prespavamo stanovi za osoblje su veoma neuslovni. Učitelj Ferko Krivošić više od 30 godina dolazi iz Brodareva i radi u Bukovici. Naša škola je i članica Orakle akademije (globalni obrazovni program).
Smatra se da je ime dobila po području u kojem se nalazi, Bukovici, gdje je stanovništvo višenacionalnog sastava. Neke od značajnih ličnosti koje su pohađale ovu školu a koje su kasnije postigle veliki uspjeh su Antoneta Adžić, priznata doktorica i Miodrag Dakić, jedan od najboljih doktora – ginekologa u Pljevljima.
U školi se realizuju i vannastavne aktivnosti i sekcije kao što su: Mladi gorani, Sekcija istoričara i geografa, Literarno- recitatorska sekcija a dejstvuje i Đački parlament po svom programu rada.
Učenici rado provode časove van učionica, na školskom igralištu gdje smo radili na uređivanju terena za igralište a trudimo se i da nabavimo više sportskih rekvizita.
Organizovali smo i jednodnevne izlete do Pljevalja i Žabljaka što su djeca prihvatila sa oduševljenjem s obzirom da nemaju često priliku da putuju.
Šta bi trebalo odraditi u školi i koji su to koraci koji bi unapredili nastavni proces?
Pošto je škola toliko udaljena od grada, a problem je i nedostatak djece pa je samim tim i neizvjestan opstanak ovakvih škola na seoskom području, nije se mnogo ulagalo u obnovu, pa je takoreći sve dotrajalo i potrebno je renoviranje. Trebalo bi prepraviti krovni pokrivač, zamijeniti stolariju, sanirati mokri čvor, adaptirati učionice, poboljšati uslove za stanovanje u Đačkom internatu, naravno u skladu sa mogućnostima. Što se tiče rada u nastavi mi se trudimo da se ne razlikujemo nimalo u odnosu na gradske škole ali nam je neophodna bolja opremljenost kabineta savremenim i inovativnim nastavnim sredstvima. Treba djeci omogućiti što više vannastavnih aktivnosti, izleta ili Školu u prirodi, upoznati učenike sa različitim dešavanjima i važnim ustanovama. Nastavno osoblje se treba stalno informisati o značaju stručnog usavršavanja putem raznih seminara i raditi na svome napredovanju i sticanju novih znanja i vještina u procesu obrazovanja. Sve ovo vredi pokušati odraditi a sve u cilju da zadržimo što veći broj porodica na seoskom području, djece u seoskim školama, da se borimo za opstanak škole i da je uredimo i sačuvamo za generacije koje dolaze a nadamo se da će ih biti što više.
Postoji li mogućnost da riješite neki od ovih problema?
Nedavno je odobren projekat koji finansira Američka ambasada u cilju renoviranja škole. U okviru ovog projekta posjetili su nas predstavnici Ministarstva prosvjete i Američke ambasade, uvjerili se u kakvim uslovima radimo i obećali nam pomoć. Nadamo se da ćemo u okviru finansijskih sredstava koja su nam opredijeljena uspjeti da riješimo bar djelimično probleme naše škole.
Kako se vi kao veoma mlada djevojka snalazite u ovom poslu i koliko vam je neobična ova izolovanost od grada?
Kao veoma druželjubiva, komunikativna i ambicizna osoba veoma brzo se prilagodim situaciji i trudim se da me ljudi zavole, što je slučaj i u našem kolektivu gdje se osjeća porodična atmosfera.
Mi smo veoma mali kolektiv ali smo vrlo složni i uvijek smo tu jedni za druge. Družimo se, dosta se dobro poznajemo, međusobno se pomažemo, čak sam ovdje stekla i najbolje prijatelje koji će mi to ostati sigurno za cijeli život. Navikla sam se vremenom na ovakve uslove življenja. A što se tiče grada, tu provodim vikende, gdje volim da prošetam, popijem kafu u nekom od lokala i odem u noćni provod.
Koliko imate slobodnog vremena i kako ga provodite?
Slobodno vrijeme uglavnom provodim sa porodicom i prijateljima. Volim da odem do Sarajeva gdje imam dosta rodbine. Kada se ukaže prilika volim da odputujem da upoznam neku novu destinaciju, nove ljude i njihove običaje. Pratim često i volim da se uključim u neku obuku ili seminar koji se organizuje za nastavnike.
Imate li vremena da pratite društveni život u gradu?
Dosta volim da čitam, pa kada sam u prilici volim da posjećujem književne večeri. Često odem na predstavu, izložbu slika, neki kocert ili manifestaciju koji se tradicionalno održavaju u našem gradu.
Imate li neku poruku za kraj razgovora?
Prije svega bi poručila mladim ljudima da što više rade na svome obrazovanju i usavršavanju jer će jedino na taj način postati uspješni i zapaženi. A mojim učenicima da budu vrijedni i uporni, da shvate značaj obrazovanja, da sa dobrim uspjehom završe školovanje i postanu dobri ljudi a sve sa ciljem da sebi kasnije obezbijede bolje uslove za život.
Razgovarala i priredila Mirjana Sandić učesnica projekta „Informacije bez prepreka“ koji finansira ZZZ CG
