Anksioznost je stanje koje se karakteriše osećajem unutrašnje uznemirenosti, uplašenosti, straha da će se nešto strašno dogoditi, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir. Osoba često ima osećaj da će eksplodirati, da će izgubiti kontrolu nad sobom, da će joj se desiti nešto “strašno“. Anksioznost nije vezana za konkretan objekat ili osobu. Anksiozna osoba je stalno u stanju “pripravnosti“, stalno je na oprezu, misli da joj se sprema neka opasnost. Kod ovakvih osoba autonomni nervni sistem se lakše aktivira nego kod ostalih ljudi tako da se često javljaju sumptomi kao što su ubrzani rad srca, znojenje, nedostatak vatduha… Anksioznost i panični napadi su rezultat nagomilanog stresa u životu pojedinca. Zato je važno da u toku rada na sebi, najbitnija stavka bude izbegavanje stresnih situacija.
Svakodnevne stresne situacije zahtijevaju stalno prilagođavanje i mogu biti zahtjevne za pojedinca. Najvise su prisutne u nekim životnim razdobljima, a jedno od takvih razdoblja je adolescencija. Niz potencijalno stresnih situacija povezano je, s jedne strane, s rastućim zahtjevima koje okolina postavlja pred adolescenta, ali i s nizom kognitivnih, fizičkih, socijalnih i emocionalnih promjena koje adolescent doživljava i na koje se kontinuirano mora prilagođavati. Takve stresne situacije mogu imati ozbiljnih posljedica, kako na adolescentovo zdravlje, tako i kasnije razdoblje životu . Stresni životni događaji predstavljaju najčešće proučavane rizične faktore u razvoju psihopatologije u djetinjstvu i adolescenciji. To mogu biti svakodnevne po teškoće koje predstavljaju iritirajuće ili frustrirajuće zahtjeve iz okoline, događaji koje dijete očekuje ili priželjkuje, ali se ne ostvaruju, ili pak intenzivni stresni događaji poput trauma koji su užasavajući i uznemirujući. Stresni životni događaji mogu prethoditi različitim poremećajima, mogu povećati rizik za njihovo javljanje, ali se mogu i javiti kao posljedica tih poremećaja. Stres možemo definisati kao tjelesnu i psihološku reakciju na vanjske i unutarnje stresore. Kada se osoba nađe u situaciji koju doživljava stresnom, mora nekako s njom izaći na kraj te će nastojati, bilo na kognitivnom, emotivnom ili ponašajnom planu, svladati, podnijeti ili smanjiti vanjske i unutrašnje zahtjeve te konflikte izazvane tim zahtjevima, odnosno osoba će nastojati suočiti se sa stresnim situacijama. Dakle, stres nije situacija u kojoj se pojedinac našao, već reakcija na tu situaciju.Kao sto je nedavno dr. Ana Milentijevic na svom predavanju po imenu “Kratak je put od marihuane do heroina” koje je odrzano u Pljevljima 3.5.2018 godine u kojem je takodje bila rijec o stresu I anksioznosti:”Kada smo izlozeni nekoj neprijatnoj situaciji u nasem tijelu se desavaju mnoge promjene, mnoge reakcije, mnogi procesi sve to kako bi se nase tijelo sto prije prilagodilo toj situaciji I nakon toga vratilo u svoj balans, jer tako funkcionisemo.”
Kako dr. Ana kaze kada smo izlozeni svakodvnevnom stresu u nasem tijelu se povecava nivo adrenalina I kortizola(hormone koji podstice debljanje I zelju za slatkisima) ta pojacani nivo dovodi do crpljenja nasih odbrambenih sistema te sa njim opada nivo naseg imunog sistema.Kada se to desava na duze staze stres postaje hronican.Relativno dugotrajno stanje pretjerane pobuđenosti, dovodi do poremećene homeostaze te iako je stresni odgovor dio adaptivnog procesa u organizmu, dugotrajni stresni događaji mogu uzrokovati ozljede tkiva i/ili bolesti. Isto tako, poremećaji regulacije sistema na nivou psihičkog i sociokulturnog funkcionisanja mogu dovesti do gubitka zdravlja . U definiciji stresa, Lazarus i Folkman (2004) ističu odnos osobe i njenog okruženja, dakle uzimaju u obzir karakteristike osobe te, s druge strane, prirodu okolinskih događaja. Osim fiziološkog stresa kod kojeg je stanje pojedinih organa i tkiva određeno stupnjem štetnosti vanjskih podražaja, postoji i psihološki stres koji podrazumijeva procjenu značenja, opasnosti, prijetnje i izazova koji dolaze iz okolini. Kada je odnos između osobe i okoline procijenjen kao vrlo zahtjevan ili da prevazilazi njene mogućnosti i ugrožava dobrobit pojedinca, nastaje psihološki stres. Stoga su novija shvatanja stresa najčešće kognitivna i interakcionistička što odgovara savremenom medicinskom shvatanju bolesti, prema kojem se više ne smatra da je bolest uzrokovana samo djelovanjem nekog vanjskog čina, već njena pojava zavisi i o osjetljivosti napadnutog organizma . Stresne reakcije su sve one fiziološke, psihološke i ponašajne promjene pojedinca koje se dogadjaju pod uicajem stresnog podražaja.
Kod različitih pojedinaca mogu biti sasvim različite jer su izraženost i trajanje svih reakcija uzajamni rezultat obilježja stresora, njihove jačine i trajanja, osobina ličnosti pojedinca te njegove procjene vlastitih mogućnosti odupiranja stresu i korištenih strategija suočavanja sa stresom. Stresne reakcije se mogu očitovati na tjelesnom i psihološkom planu. Tjelesne se manifestacije stresa odnose na pojačanu mišićnu napetost, pojačano znojenje, glavobolje, pretjerani umor, probleme s disanjem i sl. Psihološke stresne reakcije se mogu manifestirati u ponašajnom, emocionalnom i kognitivnom funkcionisanju. Kod adolescenata, ponašajne reakcije najčešće uključuju probleme u socijalnim odnosima (sukobljavanje s vršnjacima i nastavnicima, neadekvatno rješavanje sukoba) i poteškoće u školi (akademski neuspjeh, neopravdano izostajanje). Emocionalne se smetnje očituju kroz spektar anksioznih i depresivnih manifestacija (strah od ispitivanja, osjećaj neprihvaćenosti i osamljenosti, osjećaj preplavljenosti poteškoćama, nestrpljivost, razdražljivost i sl.), dok se kognitivne smetnje odnose na poteškoće s koncentracijom i pažnjom, a time i ometeno učenje.
Najčešće prisutne teškoće upućuju na emocionalne i somatske simptome bliske anksioznosti (napetost, uznemirenost, ubrzano lupanje srca, kožne promjene, glavobolje), ali i depresivnosti (tuga, manjak energije i umor). Istraživanja emocionalnih teškoća tijekom adolescencije potvrđuju da su simptomi i teškoće adolescenata vrlo često mješoviti, odnosno da postoji komorbiditet teškoća anksioznog i depresivnog kruga. Somatske pritužbe često mogu biti prvi znaci koji okolinu upozoravaju da postoji neki emocionalni problem . Definicija psihosomatskih simptoma i poremećaja Stanje stresa najbolji je primjer povezanosti psihičkih i tjelesnih desvanja. Kao primjer se mogu navesti psihosomatski simptomi, odnosno tjelesni simptomi potaknuti jakim fiziološkim promjenama koje se zbivaju pod utjecajem stresa . Takođe mogu biti uzrokovani ili pojačani emocionalnim faktori, a uključuju jedan ili više organskih sistema, obično pod kontrolom autonomnog živčanog sustava.
Djeca i adolescenti koji su skloni psihosomatskim reakcijama u stresnim situacijama svoje tjeskobe, strahove i napetosti izražavaju tjelesnim putem. Često je intenzitet događaja takav da se dijete ili adolescent zbog vlastite emocionalne i kognitivne nezrelosti niti ne može nositi drugačije. Psihosomatski simptomi manifestiraju se u rasponu od jednog ili više simptoma slabijeg intenziteta pa sve do većeg broja vrlo intenzivnih simptoma koji ometaju svakodnevno funkcioniranje osobe. Intenzitet psihosomatske reakcije na stres zavisi o brojnim situacijskim i 4 individualnim faktorima, kao što su karakteristike stresne situacije, njena mogućnost kontrole, sposobnost osobe da se suoči sa stresnom situacijom i brojnim drugim faktorima. Iako je poznato da većina psihosomatskih simptoma započinje već u djetinjstvu i adolescenciji, pri čemu pojava jednog simptoma obično prethodi pojavi nekog drugog, nisu utvrđeni specifični obrasci u njihovu razvoju. Neki simptomi pokazuju stabilnost tijekom vremena, pa tako npr. djeca koja pokazuju simptome abdominalne boli u djetinjstvu, u 25-50% slučajeva imaju iste simptome i u odrasloj dobi. Psihosomatski simptomi u blažem obliku se mogu javiti kao dio normalnog razvoja, posebno tokom puberteta kada je uopsteno izraženije obraćanje paznjei na tjelesne promjene.
U situacijama kada se adolescent teže nosi s nekim životnim situacijama, ti simptomi mogu postati vrlo neugodni, ometati funkcionisanje u svim područjima života i pritom zahtijevati pažnju doktora. Naime, intenzivni simptomi koji traju duže dovode do poremećaja fizioloških sistema i oštećenja organa te se nazivaju psihosomatskim poremećajima. Izraz „psihosomatski poremećaji“ je stariji naziv za psihofiziološke poremećaje, ali prilično dobro upućuje na ključno obilježje tih poremećaja, odnosno da psiha tj. duh može imati neželjeni učinak na somu tj. tijelo. Dakle, psihofiziološki poremećaji su stvarne bolesti koje uključuju oštećenje organa. Kada se osoba žali na tjelesne simptome koji navode na pomisao o tjelesnom defektu ili disfunkciji, no za koje se ne može otkriti biološka podloga, govorimo o somatoformnim poremećajima. Tjelesni simptomi somatoformnih poremećaja, za koje nema poznatog fiziološkog objašnjenja i koja nisu pod voljnim nadzorom osobe, po svemu sudeći takođe su povezani s psihološkim faktorima, odnosno pretpostavlja se da su psihološki uzrokovani.
Posljednjih godina psihosomatski simptomi su sve učestaliji u populaciji djece i mladih. Jedno opsežno istraživanje u Finskoj pokazuje značajan porast broja simptoma u razdoblju od deset godina. Autori smatraju da je razlog tome sve veći broj negativnih stresnih životnih događaja, poremećaja u funkcionisanju sa porodicom, ali i promjenama u načinu života mladih. Isto tako, u jednom istraživanju u Hrvatskoj, koje je provedeno na uzorku od oko 300 učenika viših razreda osnovne škole, pokazalo se da je najveći broj ucesnika, njih skoro 60%, u posljednja tri mjeseca doživjelo između 6 i 15 od navedenih 35 simptoma. U istraživanju medju ucenicima osječkih srednjih škola saznajemo da ih je 37% imalo psihosomatske reakcije, a 9% učenika psihosomatske poremećaje.Nazalost u Crnoj Gori nije bilo nikakvih istrazivanja, ali prema podacima iz Hrvatske smatramo da situacija ni u CG nije nista bolja. Mladi u tim situacijama jedina stvar koju mogu da učine je da razmišljaju pozitivno da na život gledaju sa vedrije strane, jer svaki put ima svoje uspone i padove i kada bi svi gledali lošiju stranu vjerovatno niko ne bi živio život. Tada treba da se posvete sebi, da rade i unaprijedjuju sebe u svakom smislu, da čitaju, da se bave sportom, slušaju muziku rade ono što vole.
Ovaj članak je pisan u okviru projekta „Zdravi stilovi života kod mladih“ koji je podržan od strane NVO „Da zaživi selo“, a u okviru projekta „Osnaživanje rada Omladinskog kluba i omladinskih organizacija kroz subgranting za realizaciju LPAM-a, koje je podržalo Ministarstvo sporta Crne Gore.
