Povodom 70 godina od Holokausta, Jevrejska zajednica Crne Gore raspisala je konkurs na temu „70 godina od Holokausta-kako ja to viidim“.
Komisija sastavljena od predstavnika Ministrarstva prosvjete i Jevrejske zajednice Crne Gore ocjenjivala je pristigle radove a naša sugrađanka i učenica IV razreda Gimnazije Tanasije Pejatović, Jovana Medojević osvojila je treće mjesto i novčanu nagradu od 50 eura.
Jovanin nagrađeni rad možete pročitati u nastvavku:
Ispijajući kafu, dok kiša neprekidno dobuje po prozorskom oknu, a munje obasjavaju moju sobu, misli mi odlaze na sve strane, ali se zadržavaju na jednoj posebnoj. Zašto toliko mržnje postoji na ovom svijetu?! Zašto ljudi toliko zavide drugim ljudima? Zašto toliko zlobe raste u njihovim dušama?
To me vodi ka nekim istorijskim trenucima koji su se desili veoma davno kada nisu bili rođeni moji roditelji, a kamoli ja. I pored te vremenske distance su nam poznati, na neki način žive i u 21. vijeku. Život tokom ratova nikoga nije mazio, svi su ispaštali i suočavali su se s tim kako su znali.
O holokaustu koji se desio prvi put sam pročitala iz članaka po novinama i preživjelima koji su davali razne komentare kako su uspijeli da prevaziđu to. Kako reče Ivo Andrić: „ Jer sad baš hvataju nevine, a puštaju krive. Takav je nov red.“ Nedužni ljudi su nastradali, jer eto bili su „krivi“ sto su bili druge vjere nego njihov vladar. Milioni života otišlo je u nepovrat, djece koja su vapila za djetinjstvom, za slobodom, za srećom. Ubio ih je na najsuroviji način, ubio njihovu mladost, njihov nevini osmijeh koji nije bio kriv ni za šta. Ali po mom mišljenju, nije on bio ljut na druge ljude i nije njih mrzio, mrzio je samog sebe, nesrećan čovjek koji je imao ogromnu moć, a opet nije imao ništa. Nije imao ljubav, nije imao pored sebe nekoga ko će ga usrećiti svojim bezgraničnom ljubavlju. Milion zivota otišlo je u nepovrat, u neizbrisivu tragediju.Osnovna zabluda je u tome kad čovjek misli da će zavoljeti sebe tako što će potvrditi veličinu koju nema u sebi prema sebi tako što će uniziti drugoga da bi uzvisio sebe. Nekolicina je imala sreće da se spasi, ali opet je imala neizbrisive posledice u dušama, iako su spavali u toplim posteljama i na sigurnom, opet nemir u dušama ih je proganjao tokom čitavog života. Možda nisam bila tamo da vidim taj prizor, ali čitajući razne ispovjesti zatvorenih preživjela sam to zajedno sa njima. Knjiga koja je na mene ostavila utisak opisujući skrivanje od tih zvjeri je „Dnevnik Ane Frank“, djevojčice koja nije bila kriva ni za šta, koja je samo željela da ima bezbrižno i srećno djetinjstvo, a završila je u podrumu skrivajući se od smrti i na kraju opet nije pobijedila, čeljusti smrti su je uzele i u jednom zalogaju pojele. Možda ne kao druge njene sunarodnike, ali opet je život izgubila u logoru.
Prolaze tako sati dok ja sjedim i razmišljam, šta te natjera toliko da ubiješ djecu, šta su njihovi mali životići skrivili, oni čak ni ne znaju šta je život. Stalno mi je pred očima prizor mršavih, izgladnjelih ljudi koji traže tračak nade, ali je nema, svakim danom neko novi je odvođen u gasne komore, znali su da ce i njihova sudbina biti takva i pomirili su se s tim. Ali gledajući sa moje strane u ovom vremenu, kad mi je sve pruženo, kad mogu da idem gdje želim, da imam sve što imam, opet ne mogu toliko da osjetim to šta su djeca mog uzrasta preživljavala i sa čime su se suočavala. Život je čudan, već sjutra ne znaš hoćeš li biti živ, ni danas nije lako opstati. Toliko je ljudi koji žele neke druge da ubiju zbog mržnje, zbog nečega što se desilo u prošlosti, toliko je ubistava iz dana u dan, svi strepe i žive u strahu. Možda je vrijeme nacizma prošlo, ali niko nam ne garantuje da neće doći neki novi Hitler kome će smetati nešto drugo.
Moja preporuka svima je da treba da živimo skladno, da zbog političkih hirova ne treba da ispaštaju nevini ljudi, čega smo svjedoci svaki dan. Treba da svaku nesuglasicu riješimo na miran i staložen način, onako kako rade učeni i inteligentni ljudi, a ne radi ličnih interesa da dolazimo do ratova, holokausta i masovnog ubijanja ljudi koji su se slučajno tu zadesili.




