Proljeće je, a ja sam još u Pljevljima

Ne znam ni sam šta mi bi da u sred prazničnog dana ulazim na Portal i čitam naslove.Ne da mi đavo da mirujem i da s’mirom provedem bar ovaj subotnji dan. A onda vidjeh da su se neki moji sugrađani “više nego neprijatno iznenadili ” zbog jednog sasvim uobičajnog dešavanja, koje se ama baš svakog dana, odvija pred našim očima, kojim uglavnom samo povremeno “čkiljimo” i okrećemo glavu u stranu, na stvari koje nas okružuju.
“Poslednjeg dana aprila rekereativci na gradskom stadionu bili su više nego neprijetno iznenađeni kada su primjetili da je neko ukrao obručeve sa košarkaškog igrališta”- piše u tekstu čuđenja i nevjerice.
Ne mogu a da se ne zapitam, da li se građani i isti ti rekreativci, više nego neprijatno iznenade, kada vide da im je neko pod okriljem mraka ukrao poklopac šahta u njihovoj ulici u kojoj se igraju mala djeca, prolaze pješaci i starije nemoćne osobe ?
Da li se rekrativci i građani veše nego neprijatno iznenade, kada vide da su huligani polomili i poslednju prečku na klupi u gradskom parku?, kada isti ti vandali kako ih nazivamo, pokidaju tek postavljenu ogradu oko dječijeg igrališta? Da li se neprijatno iznenade ili začude, kada vide da su heroinske avetinje zafrljačile betonsku korpu za smeće, ili kontejner u rijeku, ili polomili tek zasađeno drvo u drvoredu. Da li se više nego neprijatno svi iznenadimo, kada vidimo da među nama ima toliko lopova da od njih više ništa ne može ostati. Da kradu sve čega se dokopaju i sve što se može prodati kao „sekundarna sirovina“ na otpadima u bescijenje. Da prve komšije jedni drugima kradu ćepanice drva za ogrev? Da više ne smiješ ni iznošene cipele ostaviti pred vratima da zanoće, jer ih ujutru nećeš naći.
Pokrali smo sve čega smo se dokopali u poslednje dvije decenije. Kradu i u preostalim preduzećima, neki olovkom a neki alatom. Za ove prve kažu, nisu lopovi, nego su se „snašli“ a za ove druge kežu „lopovi“. Doduše ovi poslednji se i više muče od prvih, pa nekad i „padnu“ dok ovi koji se snalaze uglavnom prolaze nekažnjeno i neopaženo.
Krade se i po prodavnicama i marketima, sve i svašta, samo da je vrijednost ukradenog manja od stopedeset eura, jer tada ni policija neće vršiti istragu. Objasniće stručno da tu nema krivičnog djela. Evropski standardi – kažu.
I sad se neki zbunjeni i neupućeni sugrađani i dalje pitaju, kome trebaju zglobni koševi, koji su stariji od decenije? Pa trebaju lopovima koji će ih bez problema unovčiti na otpadu i za njih dobiti čitavih tri eura. Vjerovatno je zafalilo para da doček najradosnijeg radnčkog praznika. I on se promijenio pa tako više nema ni prvomajskog uranka, ni tradicionalnih turnira, ni roštilja, nema ni radnika, nema ni fabrika, nema ni dječije graje, samo se čuje lavež pasa lutalica. Putuj Evrpo !

I za kraj ovog teksta stih – D.Radovića, Sanjari

Kod vas se meri, piše i plaća
sve vam je iza brave i plota.
Kako da plaća ko nema gaća
ko nema ništa sem života?
Šta će bogatstvo, ćemu imanja,
gomile trulih krpa i tranja?
Bogat je onaj ko lepo sanja,
u šupi, u rupi, u mreži granja. (…)

U Pljevljima, 02. Maja, 2015 godine.
Milorad Mitrović