Vjerovatno svako od nas ima predrasuda o nekom ili nečemu, ovima ili onima, ali čini se da je najveći broj predrasuda u našem društvu vezan za lica sa invaliditetom. Radne sposobnosti pripadnika ove zajednice se minimiziraju, a na njihove mogućnosti se gleda s mnogo nepovjerenja.
A ne bi ni smjelo ni trebalo da bude tako! Svako lice sa invaliditetom sposobno je da određene poslove (u zavisnosti od vrste invaliditeta) obavlja kvalitetno, a budite sigurni da će u svom radu biti odgovornije od većine običnih ljudi. Primjera koji potvrđuju ove riječi ima mnogo.
Ova priča posvećena je osobi koja od svoje desete godine živi u mraku, bez sjaja Sunca i Mjeseca, bez zvjezdanih noći i sunčanog jutra, ali je zato svojom borbom i snalažljivošću postala svjetla tačka u tami naše svakodnevice.
Žana Đačić se od rođenja susretala sa problemima vezanim za vid, a kao desetogodišnja djevojčica ona je zbog posledica povišenog očniog pritiska ostala bez očinjeg vida. Od tada do danas traje njena borba koja dokazuje da čovjek gubljenjem vida ne gubi život, ne gubi sreću i ono najvažnije – ne postaje nesposoban! “Čovjek shvati kolike su njegove mogućnosti tek kad se nađe pred izazovom“ kaže Žana, koja je nakon što je završila školu osnovnog obrazovanja u podgoričkom Centru za školovanje djece sa invaliditetom, upisala i završila u Beogradu školu za fizioterapeutskog tehničara. Nakon školovanja odradila je šestomjesečni pripravnički staž, tokom kojeg je svojim radom zadovoljila nadređene u pljevaljskoj bolnici, koji su joj ponudili ugovor za stalni radni odnos. Od tada do danas iza nje je 27 godina radnog staža, hiljade i hiljade odrađenih masaža, ali to nije sve! Žana Đačić se bavi i pisanjem anegdota i tekstova za “Zvučnu reviju“, časopis namijenjen osobama oštećenog vida, a od oktobra 2014. godine predsjednik je Organizacije slijepih i slabovidih lica za opštine Pljevlja I Žabljak. Po njenom imenovanju na tu funkciju, sjedište ove organizacije premješteno je iz “limene konzerve bez grijanja“ u neuporedivo bolje prostorije u zgradi sportskog centra “Ada“, a uočljiva je i mnogo bolja povezanost i komunikacija između članova organizacije i njenog rukovodstva u odnosu na raniji period.
Kao što je svetionik sa Rodosa osvjetljavao put moreplovcima, tako životna priča pljevaljskog Kolosa Žane Đačić treba da bude svetionik, uzor i primjer na našem putu ka boljem i srećnijem sutra. Iz ove priče svi mozemo mnogo da naučimo, apsolutno svi! I obični ljudi, ali još više lica sa invaliditetom, koja sebi ne smiju dozvoliti osjećaj samosazaljenja i stanje malodušnosti, jer da je Žana bila takva sad ne bi bila to što jeste!
Aleksandar Tošić
