Od kraja Drugog svjetskog rata najmanje dvadeset rudara stradalo je u pljevaljskim rudni¬cima, ali u gradu na Breznici oni nemaju svog spomenobilježja. Posebno je zapanjujuće to što čak ne postoji ni tačna evidencija koliko je rudara stradalo prilikom kopanja olova i cinka, barita i uglja u tri rudnika. Evidencija je slabo ili nikako vođena, tako da je sada moguće podatke prikupiti samo od njihovih živih kolega. Posebno zabrinjava činjenica da su i danas uslovi zaštite na radu u pljevaljskim rudnicima jako loši i da se zakonske obaveze samo formal¬no ispunjavaju.
Od živih rudara Ljuba Nenezića, Rada Bugara, Miloša Jelovca, Svetislava Svrkote i Vladimira Krezovića saznali smo da je u Rudniku „Šuplja stijena” stradalo oko deset rudara: Krsto Rapanović, Mirko Marić, Dragomir Stojanović, Milan Škuletić, Momir Mijatović, Milanko Alorić i Radoje Živković. O smrtima pomenutih lica, kao i onim teško povrijeđenim rudarima, koji su ostali trajni invalidi, čuli smo i brojne potresne priče. Nažalost potpuna evidencija o broju poginulih nije vođena.
Kada je u pitanju Rudnik rude barita na planini Kovač, za nepune tri godine njegovog rada, poginula su dva rudara. Stradali su Novica Kotlaja i Miladin Knežević. Od rodbine Kneževića doznali smo i da je sahranjen na dan kada je zakazao vjenčanje sa djevojkom koju je vjerio. U ovom rudniku svi povrijeđeni i poginuli radnici nastradali su zbog lošeg isku-stva u kopanju rude, ali i u radu sa eksplozivima.
Zanimljivo je da ni u rudnicima, odnosno njihovim upravama, ne postoje evidencije broja poginulih rudara.
-Činjenica da u rudnicima ne postoji evidencija nastradalih rudara govori koliko se u stvari vodi računa o samim rudarima. Koliko se prilikom stradanja nekog rudara kasnije vodi računa o njihovim porodicama, kao i koliko neko vrednuje njihovu smrt. Nažalost kada su u pitanju pljevaljski rudari, koji danas rade za čitavu Crnu Goru, njihov hljeb nije sa devet kora, kako narodna izreka kaže, nego hljeb sa osamnaest kora – saopšteno je iz NVO „Mreža sjevera“ odakle je upućeno i obećanje da će se pokrenuti inicijativa za podizanje nekog spomen-obilježja nastradalim rudarima tokom dvadesetog i početkom dvadest prvog vijeka.
Iz pomenute organizacije navode da bi makar jedna gradska ulica mogla da ponese ime poginulih rudara ili žrtava rudarskih nesreća.
-Pljevlja su rudarski kraj i prosto je neshvatljivo da niko ne želi da se sjeća poginulih rudara u našim rudnicima – poručuju iz NVO „Mreža sjevera”.
U pljevaljskoj opštini prvi sa radom poslije Drugog svjetskog rata počeo je Rudnik olova i cinka „Šuplja stijena“, potom je 1952. godine počeo Rudnik uglja, kao i Rudnik rude barita na planini Kovač. Rudnik barita je zatvoren poslije trogodišnjeg rada, dok druga dva rudnika i danas rade. Tokom njihovog rada iskopani su milioni tona uglja, olova i cinka, kao i velike količine metala. Za to vrijeme deseli su se brojne nesreće, koje su pretežno objavljivane zvukom rudarskih sirena. Kada bi se sirena oglasila jednom ili dva puta to je značilo da se desila nesreća u kojoj nema smrtno stradalih rudara. Ukoliko bi se sirene oglasila tri puta, onda bi žitelji naselja znali da je u jamskom ili površinskom kopu neko stradao.
Iskustvo najbolja zaštita od nesreće
Predsjednik jednog od dva sindikata u Rudniku uglja Miloš Obrenić smatra da bi rudari koji su stradali na radnom mjestu trebali da imaju svoje spomenobilježje.
On naglašava da su uslovi rada u rudnicima jako teški, da su rudari izloženi stalnim opasnostima, a da nemaju ni kvalitetnu zaštitu na radnom mjestu. O tome koliko je zdravlje rudara zaštićeno, koliko se vodi računa o tome koliko koji rudar smije da provede na nekom radnom mjestu, prema mišljenju Obrenića, najbolje pokazuju podaci sa koliko godina umiru oni koji su radili u rudnicima.
-Ja sam u Rudniku uglja počeo sa radom 1980. godine i prema mom sjećanju od tada pa do danas stradalo je pet radnika. U tom periodu bilo je mnogo onih koji su zadobili teške povrede, ostali bez ruke, djela stopala ili slično. Na svu sreću poslednjih godina u Rudniku uglja ima manje teških nesreća. Mislim da je broj nesreća smanjen zahvaljujući iskustvu radnika, a nikako adekvatnoj zaštiti – naglašava Obrenić , dodajući da mnogi rudari ne dočekaju penziju, odnosno da i oni koji je dobiju dugo je ne koriste.
-Život rudara nimalo nije lak i zbog toga mora se mnogo više povesti računa o njihovoj zaštiti na poslu, o njihovim primanjima i uopšte o uslovima života – kaže Obrenić.
On kaže da je mnogo bitno da zaposleni budu dobro i obučeni jer iskustvo rudara je najbolja zaštita od nesreće.
-Pored adekvatnih mjera zaštite rudari moraju biti dobro obučeni, moraju biti iskusni ljudi, jer neiskustvo može biti kobno za bezbjednost – upozorava Obrenić uz opasku da se mora više sredstava izdvajati za zaštitu života rudara.
Nije bilo inicijative
U Opštini Pljevlja kažu da do sada nije bilo nikakve inicjative da se podigne neko spomenobilježje stradalim rudarima. Čak nije bilo ni inicijative da neka od gradskih ulica ponese ime poginulih rudara, odnosno žrtava rudarskih nesreća. U lokalnoj upravi kažu da bi oni takvu inicijativu podržali.
Izvor „Dan“
