Ne sjecite mi kestene

Kad u pljevaljskim školama đaci dobiju temu za pismeni zadatak da opišu prve znake jeseni, mnogi navedu kestene, njihovo opalo lišće i zanimljive plodove kao pojavu na uglovima pljevaljskih ulica. Zašto i nebi , kad su drvoredi kestenova pravi ukras grada, s’ proljeća sa prelijepim mirisnim cvjetovima, a s’ jeseni sa neobičnim bodljikavim plodovima.O ljepoti kestenova, onih pitomih, pisao je i Cesarić…
„..To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.
(D. Cesarić: Predjesenji dan)
I Daniko Kiš je opisivao ovo čudnovato drvo u romanu Rani jadi u pričama, “S’ jeseni, kada počnu vetrovi”, kao i u priči “Ulica divljih kestenova”. Svejedno da li su “divlji” ili “ pitomi” smatra se da su ih na ove prostore donijeli Rimljani, sadili vojnici, bogatili se na njima Turci, monopolizovali ubiranje plodva i drveta svi režimi, a običnom čovjeku u prošlosti „žir bogova“ je bio važan na razne načine , a ponajmanje kao poslastica.
Istoričari smatraju da su nekadašnje kestenjake vještački podizali Rimljani. Kao dokaz za to služi činjenica da se i danas u nekim šumama kestena naziru brazde. To je danas uz niz drugih dokaza veoma važna istorijska činjenica.

Stari Grci su plod kestena (kastanon) nazivali „žirom bogova“ (Dios balanos), a stari Rimljani su transponovali grčku riječ i nazvali ga „Castanea“ Divlji kesten (Aesculus hippocastanum). Budući se korijen ove riječi nalazi u svim evropskim jezicima (castagno, castadietra, okastanietrae ,chestnut, Kastanie, kastonje boom, kastano…) pretpostavlja se da su ga upravo Rimljani proširili Evropom, pa tako donijeli i u pljevaljsku kotlinu. Pradomovina kestena je prednja Azija, odnosno područje Kavkaza, tj. mitska zemlja Kolhida.

Zasadi divljeg kestena se mogu naći u neposrednoj blizini starih naselja, pa bi se moglo reći: gdje god se gradilo, kestenje se sadilo! Čak i u relativno novije vrijeme. Za podizanje drvoreda divljeg kestena u Pljevljima, koji se nalaze na raznim mjestima, u kasarni, ulici Marka Miljanova, Boška Buhe i nekim drugim ulicama u Pljevljima, zaslužni su predratni i posleratni planeri koji su radili na planiranju grada, prvenstveno Bajo Mirković, zatim tadšnji hortikulturni i šumarski stručnjaci, koji su znali šta za jedan grad znače ovakvi zasadi divljeg kestena. Još i danas neki od stanovnika pomenutih naselja i ulica, ljubomorni su čuvari svojih kestenova.

Od srednjevjekovnih i turskih velmoža u vezi s kestenjem ostalo je do danas samo nešto nepromijenjeno : vlastodržački monopol nad prikupljanjem šumskog kestenja. Svake bi se godine od vlasnika šume (bio to plemić, grad, ili država) zakupljivalo pravo sakupljanja kestenja na određenom šumskom području i to uglavnom licitacijom (ko da više). Ova uredba stoji i u poznatom Zakonu o šumskom redu, carice Marije Terezije.

Ovo plemenito drvo koristilo se na mnogo načina: još su stari Rimljani koristili kestenovo kolje za uzgoj vinove loze, a nije bilo razloga da to ne nastave i oni koji su dolazili poslije njih. Ko je uzgajao hmelj (a i toga je bilo u pljevaljskoj kotlini) takođe je koristio kestenovo drvo kao stubove. Osobine kestenova drveta našle su primjenu u zanatstvu za izradu galanterije, a u graditeljstvu se upotrebljavalo za podove i parkete, za drvene konstrukcije, mostove, skele, đerme, kuće, brvnare, šindru za krovišta, krovnu građu, te kao radničko i tunelsko drvo. Upotrebljavalo se za izradu električnih i telefonskih stubova, željezničke pragove, u brodogradnji, za gredice, panel-ploče, šperploče, iverice… Površina drveta kestena je lijepe teksture, svijetlosmeđe boje, pa se upotrijebljavalo za furnirske listove. Zbog lijepog izgleda, cvijeta i ploda, stablo kestena rado se koristilo kao dekorativna, hortikulturna vrsta u parkovima. Da ne spominjemo šta znači kestenov cvijet za proizvodnju meda, a tek tradicionalna narodna medicina, gdje se plod koristi za liječenje brojnih bolesti.

Posebna priča je korištenje u bačvarstvu. Drvo kestena sadrži visok udio tanina i celuloze, te je manje izloženo napadaju štetočina i odlikuje se trajnošću. U prošlosti su ga rado koristili za izradu bačvi ili buradi , pa je pored navedenih koristi u vinorodnim i hmeljarskim krajevima Evrope, to bio dodatni razlog za vještačko podizanje od vremena Rimljana nadalje.Vinari kažu da u takvim bačvama vino dobija poseban buke. Danas se pod nazivom „barik-bačva“ koristi za izradu bačvi hrast kitnjak, no, za istu namjenu i krajnji rezultat, prema mišljenju stručnjaka, drvo pitomog kestena bilo bi mnogo ekonomičnije. Jedino za šta kestenovo drvo nerado koristie jeste loženje vatre, jer nema veću kaloričnu vrijednost od ostalih.
Nakon sve ove priče o dobrobiti drveta kestena, pitam se koju i koliku će korist od sječe stabala divljeg kestena u ulici Boška Buhe u Pljevljima imati građani, jer vjerujem da posječena stable kestena drvosječe neće upotrijebiti za izradu “barik-bačvi “ niti za gradnju ni mostaova ni skela, iako je čvrsto, dugotrajno i ne napadaju ga štetočine. Ipak drveće kojem ni štetočine ne mogu nišata, uništio je čovjek, koji je još jednom pokazao da je u prirodi ubjedljivo najveća štetočina.
Milorad M. Mitrović