Obrazovanost, stručnost, preduzetnički duh, inventivnost i inovativnost su do te mjere marginalizovane osobine da se čovjeku učini da ih je bolje i korisnije skrivati nego na bilo koji način promovisati, s obzirom da je apsolutna lojalnost strankama i partijama na vlasti vrhovni kriterijum u svim sferama života i rada
Piše: Radomir Tomić
PLJEVLJA – Dugo se jedan od najpoznatijih ovdašnjih preduzetnika Peđa Cvijović ,,branio“ od poziva iz mnogih stranaka, partija i drugih političkih grupacija da se neposrednije uključi u politiku, uvjeren da je za svaku zajednicu najbolje da se svako bavi svojim poslom. Naravno, na najbolji mogući način, u skladu sa zakonima i moralnim standardima čiji osnovi nijesu dominantno lični i stranački interesi.
Bio sam uvjeren, objašnjava on u razgovoru za Pobjedu, da će se poslije razrješavanja takozvanih velikih političkih tema i dilema, konačno početi sa konkretnijim tretmanom svakodnevnih životnih problema. To se, međutim, u Pljevljima nije dogodilo. Čak se situacija iz godine u godinu pogoršavala u svakom pogledu…
Prestao da ćuti
Tako smo za oko osam godina, između dva popisa, izgubili više od 25 odsto stanovništva, većinom mladih i školovanih ljudi, koji nijesu vidjeli perspektivu u ovom gradu i ovoj opštini. Komunalna infrastruktura je iz dana u dan u sve lošijem stanju; elementarni uslovi za život se konstantno pogoršavaju; preduzetničke inicijative se obeshrabruju konstantnim opstrukcijama i propisima lokalne samouprave, a obrazovanost, stručnost, preduzetnički duh, inventivnost i inovativnost su do te mjere marginalizovane osobine da se čovjeku učini da ih je bolje i korisnije skrivati nego na bilo koji način promovisati. Jednostavno zato što se do većine – da tako kažem – boljih radnih mjesta, dolazi isključivo po partijskoj liniji, apsolutnoj lojalnosti lokalnim stranačkim liderima i pojedincima i grupama u samom vrhu ovdašnje vlasti.
Imajući sve to u vidu, atmosferu koja je do te mjere depresivna i obeshrabrujuća, da je ovaj grad deficitaran i u osmjesima na licima ljudi koje srijećete na ulicama, odlučio sam da i u političkom smislu prestanem da ćutim. Evo, provjerite moju tvrdnju o deficitarnosti osmijeha: sjedite pola sata na nekoj od terasa u glavnoj, najfrekventnijoj pljevaljskoj ulici, i prebrojte lica na kojima ste primijetili osmijeh ili barem grimasu koja bi mu ličila. U više od 90 odsto ,,slučajeva“ prepoznaćete izraze zabrinutosti i gestikulacije nesigurnosti i nedovoljne koncentrisanosti.
Odoše im đeca…
Vjerujte, lično – to su mi najporazniji, nažalost, svakodnevni prizori, koji govore više od svih političkih, stranačkih, stručno-specijalističkih ili statističkih analiza. No, to izgleda ne vide oni koji godinama vladaju ovim gradom i opštinom i po funkcijama na kojima su trebalo bi da budu najodgovorniji za ukupno stanje u Pljevljima. Imam utisak da upravo u tim strukturama niko ništa ozbiljno ne radi, osim što se počnu neposrednije i češće obraćati građanima tokom predizbornih kampanja, sa starim obećanjima, nabrajanjem starih problema i ponudom starih rješenja, kao da u prethodne četiri ili više godina nijesu bili u prilici da obećano i ispune. Kao da oni nijesu bili na vlasti, nego neko drugi, pa će, eto, oni odmah poslije 25. maja uzeti stvar u svoje ruke i sve će krenuti na bolje…
Mi, zapravo, imamo dio lokalne političke elite koja nam prodaje nekakvu pamet, obećava nam stalno iste stvari, a njihova djeca su vani, u dobrim školama, na dobrim adresama i bez namjere da se vrate u rodni grad. Još čekaju, padnu li sa funkcija ili im dosadi bavljenje politikom na pljevaljskom nivou, da prodaju ,,stančiće“ i ostalu imovinu i – odu. Odoše oni svi za Beograd, a nama ostaviše da se bavimo sa posljedicama njihove pameti i poražavajućim rezultatima dugogodišnjeg (ne)rada. Sve to objašnjavam svojim prijateljima i poznanicima, a naročito onima mlađe generacije i citiram onu starogrčku -„samo se budala ne bavi politikom“. Pokušavam da ih uvjerim da se moraju uključivati što aktivnije u javni život i staviti do znanja okoštalim gradskim strukturama, ali i potencijalnim biračima da su obećavajuća, ohrabrujuća alternativa sposobna i spremna da preuzme odgovornost.
Nema se, a može se
Sa prirodnim resursima koje ovo područje posjeduje – počev od šuma, rudnika, elektro-energetskih potencijala, pa do poljoprivrednog zemljišta – prosto je nevjerovatno da smo u ovakvoj situaciji, naglašava Cvijović. Realno sagledavajući cijeli kompleks, mogli smo i morali biti crnogorski razvojni motor, čak i regionalni industrijski centar, a mi smo, evo, svedeni na nivo tek održive opštinske zajednice u kojoj dominiraju palanački politički duh, nepodnošljivi nepotizam u svim oblastima rada i života i neki zabrinjavajući oblici kolektivne ravnodušnosti.
Većini ljudi kao da je postalo normalno da se nema i ne može; da smo prinuđeni da hodamo i šetamo ruiniranim ulicama; da vozimo izlokanim saobraćajnicama, da gledamo zastarjeli i devastirani javni mobilijar, da nam se pogledi zaustavljaju na većini sumornih fasada zapuštenih zdanja, i stambenih i poslovnih; da jednostavno ćutke prelazimo preko svega. To je poražavajuće i zato sam siguran da bi uključivanje što većeg broja mladih ljudi u ovdašnji politički život, u bilo kojoj formi bio od izuzetnog značaja. Nadam se da će izborni rezultati 25. maja označiti prekretnicu, zaključuje nezavisni kandidat za odbornika na listi DPS i Bošnjačke stranke Peđa Cvijović.
Uslovi – ruralni, dažbine – velegradske
Lokalna vlast, iako je i do sada mnogo toga učinila, i dalje čini baš sve da oteža položaj pljevaljskih preduzetnika, njihovih kompanija, pa samim tim i velikog broja zaposlenih radnika i službenika, kaže Peđa Cvijović. Cjelokupna infrastruktura – počev od puteva, vodovodne i kanalizacione mreže, pa do elementarnog održavanja i dodatnog kultivisanja javnih površina, sve je dovedeno do samog ruba minimalne, više ruralne, nego urbane standardizacije.
U takvim uslovima, motivisati ljude da svoj novac ulažu u bilo koji ozbiljniji biznis na području pljevaljske opštine, zbilja je teško. Dođete sa projektom, novcem i dobrom voljom, a ovdje vas dočeka arogantna i nekompetentna administracija, zbunjujuće opštinske uredbe i odluke i infrastrukturni haos. Uložiti novac i energiju u takvim uslovima može samo neko ko – ili nema žive veze o poslovnosti, a odnekud mu ogromne pare, ili je gotovo patološki zaljubljen u Pljevlja i cijeli ovaj kraj.
Što se mene i moje porodice tiče, sve što smo imali uložili smo u biznis, u ovom gradu i ovoj opštini. Zapošljavamo tridesetak radnika i službenika, sve obaveze prema opštini i državi izmirujemo u skladu sa zakonima ove zemlje i ja – lično – i pored najbolje volje i želje, energije i nikad sporne spremnosti da dam sve od sebe kako bih ostao ovdje, sve češće uhvatim sebe u dilemi – čemu ovoliki trud? Plaćam sve opštinske dažbine po velegradskim cjenovnicima. Jednaka mi je cijena odvoženja smeća kao u Podgorici; voda je, čini mi se, i skuplja. Opštinski nameti u Pljevljima su kao u Budvi i, zamislite sada čemu se može nadati, po završenoj poslovnoj godini, pljevaljski u odnosu na budvanskog hotelijera? Đe je tu poslovna, ekonomsko-finansijska i svaka druga logika koju zastupa lokalna vlast? Nudeći mi, kao i svim ostalim preduzetnicima – katastrofalnu komunalnu, pa i socijalnu infrastrukturu…
