Jutarnja priča … Orlovača

Najviša litica u dolini Ćotine nalazi se na njenoj lijevoj obali, dvadesetak kilometara nizvodno od Pljevalja, naspram Zaviđena i Našćenja i predstavlja završetak visoravni koja se prostire između ove rijeke i Volodera.

Litica se zove Orlovača i spušta se oko dvije stotine metara vertikalno u korito Ćotine. Na njen vrh je lako doći jer, u stvari, vrh Orlovače je početak sela Orlja, ali odozdo, od rijeke, još niko nije uspio da se popenje. Jasno je da je ova litica dobila ime po orlovima kojima je bila od iskona stanište i koji su je jedino poznavali i mogli doprijeti do svake njene pukotine, pećine i zapećka.

Sve do danas ljudima je ostalo samo da se, napremase, dive ljepoti Orlovače i da zamišljaju šta se krije u nekoliko bora na njenom licu. Baš ta ljudska zapitanost isprela je divnu legendu o ovoj litici i čovjeku zaboravljenog imena, iz nepoznatog vremena; priču o ljudskoj neumjerenosti, lakomosti i pohlepi.

Prema pričanju starih Orljana, a kad su oni pričali nikome nije dolazio san na oči, nekada davno odluči čovjek zaboravljenog imena da se popenje do jednog zapećka skoro na samoj sredini Orlovače. Znalo se da iz tog malog otvora izlaze rojevi pčela i pričalo se da je upravo tu, nekad, neko sakrio nebrojeno blago koje su vremenom pčele zatopile voskom.

I kako čovjek da odoli?

Nekako je pronašao stazu koja ga je dovela nadomak cilja, ali se dalje nije moglo. I čovjek smisli da liticu pobijedi zakucavajući drenove klinove u njene bore. Dan po dan, nedjelju po nedjelju i klin po klin, čovjek zaboravljenog imena stigao je do uskog otvora zagonetne kamene košnice a možda i, ko zna koliko bogate, riznice.

Od već poderane bezane košulje otkroji komad, zapali ga i dimom rastjera pčele i zubljom luča osvijetli njenu unutrašnjost. Žuto saće meda zaslijepi mu oči sjajem starog zlata i on shvati da je našao što je tražio. Ali, kako to po pravilu biva, istog trenutka shvati da nema načina da se bilo šta iznese iz špilje do koje se sa trista muka popeo. Dvije ruke su bile malo, a njemu nije padalo na pamet da sa bilo kim podijeli ono što je pronašao. Ruke lepljive od meda prijanjale su za drenove klinove dok se neobavljena posla spuštao niz liticu.

Čovjek zaboravljenog imena, preko noći, smisli način kako da iz Orlovače iznese med, a nakon meda možda i još nešto vrednije. Uze najduži konopac i najveći ćup. Dok je punio ćup medom, sav je drhtao kao u bunilu.

I tako šest dana nekako je spuštao po ćup meda. Sedmi dan, meda više nije bilo i dok je rukama i velikom drvenom kašikom kopao vosak osjeti čvrstinu metala i vidje onu, u snovima sanjanu boju zlatnika. Do vrha voskom i zlatnicima napuni ćup i poče ga spuštati niz liticu. Težina ćupa ga je vukla, konopac se zatezao do pucanja, a on iza sebe začu tih glas: „Ne sedmi put, prispjelo ti za sedmice!“.

Ali se on nije obazirao ni kad je ćup isuviše otežao i nije ni pomišljao da pusti konopac koji ga je vukao u provaliju. Koji trenutak kasnije dukati su zlokobno zvečali niz Orlovaču. Ukleti čovjek zaboravljenog imena grčevito je stezao konopac i onda kad su ga prekrili talasi nabujale Ćotine.

Još jednom je ljudska lakomost pobijedila, a iza svega je, sve do danas, ostala priča da se priča i drenovi klinovi u Orlovači da opominju.