Već odavno je nestalo onih koji su znali pravu tajnu Milutinovog hrasta, pa je ostalo samo njegovo ime. Rijetki su i oni koji dobro pamte kada je taj hrast bio još uvijek zelen i moćan da ga ni trojica ljudi nijesu mogla obuhvatiti i da je u njegovom hladu moglo plandovati najveće stado ovaca.
Ostali su, u stvari, samo oni koji se tog hrasta sjećaju po tome što godinama nije listao, što su ga svi zaobilazili i zazirali od njega onako ogromnog i granatog.
Zimi bi taj hrast bio jedino drvo na kome ne bi bilo „kitine“, a ljeti jedino ispod njega nije bilo hlada. Tako siv i okamenjen mirno još čeka svoju sudbinu.
Milutinov hrast stoji na maloj uzdignutoj zaravni nasred najprostranije livade, pa se može vidjeti sa svih okolnih planina.
Prepričava se da je hrast nikao iz groba nekog Milutina, starca koji je ljudima predviđao sudbinu gledajući u plećku i koji je prema stoci, divljači, pticama i mravima tumačio kakva će biti godina – rodna ili gladna. Jednoga jutra starca su na tom mjestu pronašli mrtvog i tu ga i zakopali, a humku ogradili hrastovim koljem. Sledećeg proljeća jedan kolac se, nekim čudom, omladio i vremenom izrastao. Otimao se vremenu i nevremenu, a od sjekire ga štitilo to što su mu u korijenu prorokove kosti.
Ko zna koliko vjekova je Milutinov hrast rastao i granao se!
Nikada nikom nije ni palo na pamet da ga okreše ili prevrši, pa su mu grane postale deblje od drugih stabala, a lišće mu se nekako smanjilo i potamnjelo. Kako je vrijeme prolazilo sve kasnije je olistavao, sa njega su prestali da opadaju žirevi i grančice a ispod njegove krošnje se nije mogla vidjeti ni jedna suva liska, jer bi još s rane jeseni vjetar bestraga svaku odnio. Hrast je kod svakog izazivao poštovanje a djeci, koja su ga bar jednom vidjela, ostajao je u sjećanju tako da bi svako drvo koje bi u školi nacrtala ličilo na njega.
Ne pamti se koje godine, ali se zna da je to bilo s proljeća. U selu su se pojavili ljudi koji su među sobom govorili nepoznatim jezikom. Gledali su nekakve papire i raspitivali se za mjesto gdje se nalazi veliki usamljeni hrast. Kada im je domaćin kod koga su svratili rekao da je taj hrast na njegovom imanju i pokazao gdje se nalazi, počeli su da kopaju.
Ljudi su sa nevjericom posmatrali iz daleka, a kopanje se nastavilo do duboko u noć.
Osvanuo je novi dan, a od kopača nije bilo ni traga. Ostao je iskopan podublji rov kojeg je potom zagrnuo i poravnao domaćin u čiju su kuću prethodnog dana stranci svratili i od koga su pozajmili sjekiru da bi Milutinovom hrastu presjekli najdeblje žile.
Jedni su potom pričali da su te noći u korijenu Milutinovog hrasta stranci pronašli ćup zlata, drugi su tvrdili da nije bilo ničega, a treći su ćutali i znali da sve to ne sluti na dobro.
Ubrzo je došao Đurđevdan, slava domaćina čijom su sjekirom presječene žile Milutinovog hrasta. Njegov otac, već decenijama potpuno slijep, uzeo je sa stola plećku. Dugo je prstima prevlačio preko „jarma“ i preko „krsta“ još tople jagnjeće kosti. Potom je ustao i bacio je iza vrata. Iz njegovih ugaslih očiju su se otkinule suze. „Neka bude u moju glavu“, rekao je.
Tog proljeća Milutinov hrast nije olistao. Sredinom ljeta u njega je gađao grom, rascijepio ga i polomio mu grane.
I danas se priča da se, par sati prije toga, ispod hrasta obreo slijepi starac i da se tu molio klečeći.
Pred čime je ta časna starina savila koljena? Da li pred svojom patnjom ili pred sudbinom Milutinovog hrasta?
Istinu zna samo Onaj bez čije volje ništa na ovom svijetu ne biva i bez čije volje ni vlas sa glave ne pada.
Istinu zna i okamenjeni hrast i hoću da vjerujem da će je, iako sada sav spržen i ogoljen, ipak nekada nekome reći i smoći snage da jednog budućeg proljeća još jednom prolista.
autor, Rajko Palibrk
