U većini kuća i danas postoji poneko zabranjeno mjesto, poneki zabranjeni kutak ili zabranjena stvar koja se ne može i ne smije baš uvijek doticati.
Vojnički kofer!
Jednostavan, napravljen, po pravilu, od smrčeve daske, ofarban u sivomaslinastu boju, sa metalnom ručkom i obaveznom bravom. Pomalo krut i nepodesan za nošenje, ali veoma praktičan i „sklonit“.
Vojnički kofer je decenijama bio obavezan pratilac svakog regruta bilo da je išao u Kraljevu vojsku ili u Titovu armiju. U vojničkom koferu regruti su nosili od kuće samo one najneophodnije lične stvari među kojima i pribor za brijanje, maramicu, češalj i ogledalo. Dok su služili vojsku tu su držali sve ono što je, po pravilu službe značilo privatnost. Kad bi se vratili u njemu su donosili svoje vojničke uspomene, vojničku bukvicu, pisma od kuće, ponekad i poklon djevojci ili nekome od ukućana i obavezno svoju vojničku fotografiju na unutrašnjoj strani poklopca vojničkog kofera.
Vojnički kofer bi, potom, sve do kraja života vlasnika, ostajao „zabranjen“ za sve druge. Otvaran je samo sa razlogom i to bez ičijeg prisustva, a izuzetak bi, ponekad, bili dječaci koji su radoznalo zavirivali preko djedovog ili očevog ramena, gledali požutjelu vojničku fotografiju na podignutom poklopcu i očekivali koji orah ili šaku lješnika kao nagradu što nikome neće pričati šta su vidjeli unutra. Potom bi kofer bio zaključavan a malim svjedocima bi se činilo da su za trenutak mnogo porasli.
Zaviriti u vojnički kofer značilo je posebnu čast i pruženo povjerenje koje se nije smjelo tek tako prokockati. Nazreti ono što se nalazi u vojničkom koferu predstavljalo je dječacima uvođenje u svijet ozbiljnih muškaraca i budilo im želju da i oni jednog dana imaju svoj vojnički kofer i u njemu svoje tajne.
Taj pogled preko ramena onog koji je za dječaka bio pojam snage i sigurnosti, predstavljao je brojnim generacijama dječaka prvi poziv za vojsku.
Nekada se mladić teško mogao oženiti ako nije odslužio vojsku. Biti „sposoban“ za vojsku značilo je biti fizički i psihički sposoban za samostalan život i položiti ispit zrelosti. Tek kada bi odslužili vojsku mladići su „upisivani“ u ljude, a vojska je bila preduslov za mnoge bitne stvari u životu i neizostavni dio zvanične biografije svakog odraslog muškarca. Tako, još i danas, na nekim formularima, budemo u prilici da podvučemo ono: odslužio vojni rok – „da“ ili „ne“.
I tako dođoše reforme, pa i reforma vojske. Počelo je sa vanrednim skraćivanjima vojnog roka, „prigovorom savjesti“, sa neodazivanjem na poziv u vojsku i sa civilnim služenjem vojske. Prestali su i ispraćaji regruta. Ne pjevaju se više ni pjesme o regrutima a nema više ni vojničkih ljubavi.
Poslije više od godinu dana u gradu je priređen ispraćaj regruta i to u vojsku druge države. Ne znam da li je mladić u ruci nosio vojnički kofer, ali sam siguran da ga je nosio u duši. I, neka ga u zdravlju vrati.
autor, Rajko Palibrk
