„Mlad si, imaš lijep posao i tek si se počeo kućiti, ne bi valjalo da baš sad sve izgubiš i da se vratiš o`kle si doš`o da za govedima dereš opanke“. Brižno, kao da mu je stariji stric, prozbori visok, krupan čovjek u kožnom mantilu s druge strane kancelarijskog stola. On je samo gledao predase i ćutao još od juče kad ga je stražar zaustavio na kapiji preduzeća i u džepu radniče bluze našao mu „šteku“ za vrata koja je namjeravao da postavi na još nedovršenu kuću. Bilo mu je to prvi put da pokuša otuđiti društvenu imovinu.
Takve se „šteke“ nijesu mogle nigdje kupiti, a u radionici preostalo nekoliko, nakon što su ugrađene na vrata za nove kuće direktora i predsjednika komiteta. Đavo ga nadario i on jedan par ponio kući. Kao da je znao stražar odmah po vr` njega. „Sad kusaj što si zabrk`o!“, odzvanjalo mu je u glavi, dok je slušao riječi „drugarske“ kritike i prekora a, u stvari, strašne prijetnje koje će mu, ako se obistine, srušiti sve snove i planove. Više bi volio da je mrtav, nego što će ga proglasiti onakvim kakav nikada nije bio, jer u životu nije ukrao ni crvljivu jabuku.
„Ljudi smo i drugovi, sve se može završiti“, začu se s druge strane jake žarulje koja mu je bila uperena u lice. Treba samo da, rano sjutra završiš jedan posao. Njemu se zaledi oko srca, ali pristade u „neviđeno“.
Cijelu noć nije ni oka sklopio i laknu mu kad „GAZ“ zapraši tek probijenom trasom puta. Vozač i njegov pratilac su ćutali i pušili cigar na cigar sve dok se vozilo nije zaustavilo. Onaj u kožnom mantilu ispod zadnjeg sjedišta izvadi poveću „macolu“ i oni se uputiše prema malom seoskom groblju koje je samo nekoliko desetina metara bilo udaljeno od puta.
I dok su koračali preko kamenjara njegov dobrotvor mu saopšti da mora polomiti i zdrobiti krst na kome piše da tu počiva četnik koji pogibe od dušmanske ruke braneći otadžbinu. Rekoše da ne bi valjalo da se ko od drugova razumi šta tu piše.
Što se mora nije teško a i Bog će, valjda, oprostiti, utješi se on i u jake mladićke ruke ščepa macolu i sam priđe „prokuženoj“, svježe okrečenoj, krstači na kojoj su se crnjela nevješto isklesana slova, a povrh njih slika pokojnika uokvirena u ovalni mermerni okvir i zaštićena staklom.
„Sve će trajati samo tren oka“, pomisli, raskorači se i zamahnu. Odjednom pogled mu pade na sliku čovjeka u oficirskoj uniformi koji ga je nijemo posmatrao sa spomenika. Ruke, do pola podignute se ukočiše, ledena strijela mu siđe niz kučmu i pogled mu zaledi. Stajao je pred slikom čovjeka koji ga je prije dvadesetak godina, na krštenju njega i njegovih sestara, držao u naručju. Zamahivao je macolom na kumov grob da uništi i poslednji trag da je postojao.
„Odričeš li se đavola?“, začu se odnekud i kao nekada davno on začu kuma kako odlučno ponavlja po tri puta:“Odričem, odričem, odričem!“.
On baci macolu, prekrsti se i poljubi kumovu sliku na krstu. Drugovi, koji su do tada stajali iza ograde groblja, pritrčaše. Uzalud su bila prvo ubjeđivanja, a potom prijetnje i batine. Ležao je sav u krvi i polomljenih rebara pored kumovog groba i bilo mu je toplo kao nekada u njegovom naručju.
Kada se probudio bio je sam. Na prelomljenom krstu nije bilo ni jednog slova a on u travi gdje mu je do maloprije ležala glava ugleda neoštećenu kumovu sliku. Bolovi uminuše i on je stavi u njedra. I dok se, sav slomljen, pridizao učini mu se da odozgo čuje poznati glas: „… i oprosti nam grijehove naše…“.
