Bilo je prošlo već skoro pola vijeka otkako je Mladoje otišao. Nikome se nikad nije javljao, niti je ko znao kuda je vrat lomio i kuda su ga tvrde oči vodile. Stariji su pričali da je bio silan i pošten momak i da ga je začkoljica sa Vidojem, njegovim starijim bratom, oko djevojke Tankosave, natjerala da od svega digne ruke, da stavi glavu u torbu i da se zaputi u svijet.
Nestalo ga je onog jutra kad su se svatovi spremali da krenu za nevjestu. On, ručni djever, prije svih pojahao je još neosedlanog konja i zamako bez pozdrava.
Svima je, tada davno, bilo kao prema mrtvoj glavi ali se riječ i biljega morala poštovati i svatovi, k`o jadni, k`o žalosni, otišli su po djevojku, njegovu buduću snahu. Pravi razlog za njegov odlazak znao je, u stvari, samo njegov stariji brat, koji je, iako se zuckalo da se Mladoju djevojka dopada i da je on begeniše, iskoristio svoje starješinstvo i ugled domaćina i krišom djevojku isprosio. Učinjenom poslu nije bilo priroka i Mladoje nije imao kud. Znao je jedino da mu nema života i, zarad bratske, odlučio je da zauvijek pobjegne od svoje ljubavi.
Svako čudo za tri dana! Malo se pričalo o Mladojevom odlasku, malo se govorkalo o tome kako je brat bratu preuzeo djevojku a potom se sve stišalo i život se nastavio kao da ništa nije bilo. Od Mladoja ni traga ni glasa, a Vidoje posta domaćin da mu nema ravna nadaleko. Sve mu krenulo za rukom. Sve mu napredovalo, ali jedino mu se nije dao dječji plač. Nije bilo gatara ni travara; crkve ni džamije gdje nije odlazio. Ali je sve bilo uzalud.
Poslije desetak godina, Tankosava je naprečac umrla i on ostao k`o ogorio panj.
Ne bijaše nikud više prispio.
Prve jeseni sve rasprodao, a cijelu zimu ga niko nije vidio ni iz kuće da je izašao. Kad su, misleći na najgore, došli da vide šta je, zatekli ga zaraslog u kosu i bradu i skoro pomućene pameti.
Nije prošlo mnogo vremena, a Vidoje se preselio u staru kuću gdje su on i brat odrasli kao siročad, loveći ribu u rijeci i nadničeći dan i noć. Rijetko je sa kime pričao, a i kad bi se to desilo, ponavljao je da je još onog jutra kad je Mladoje pobjegao iz svatova znao da će mu jednog dana sve đavo po đavolu ponijeti i da je oteto i prokleto.
Nizale su se godine čamotinje i samovanja. Vidoje se pretvorio u pustinjaka. Niko nije znao ni kako je ni od čega vodio dušu, a jedino što je radio bilo je pravljenje drvenih kašika koje je, jednom ili dvaput godišnje, nosio od kuće do kuće i poklanjao.
I dok je, te večeri, umoran a srećan što je još jednom razdijelio kašike po selu, prilazio svojoj kući, tamnici, pred očima mu je, kao bezbroj puta do tada, bio brat kako bez pozdrava odlazi niz drum. „Mislio sam tada da mi niđe nema kraja, a kraj mi je visio o koncu.“, ponavljao je po ko zna koji put, ali utome, na svom pragu spazi starca, pustinjaka sa niskom riba preko krila.
Kao i nekada, braća Vidoje i Mladoje ponovo su bili siročad.
