Jutarnja priča …
Kao i pred svaki početak rata, zima 1941. godine bila je blaga i lijepa. Svi odrasli muškarci bili su već odavno mobilisani pa su kućama dolazili rijetko i samo na kratko da posvršavaju one najpreče muške poslove. Kuće i imanja bila su spala na ženska pleća a kao nikada do tad golobradi dječaci su prije vremena počinjali da rade teške poljske radove. Nije se znalo šta će i kako biti ali se moralo odražavati domaćinstvo i mislite na dane koji predstoje.
Onda se pročula vijest da se desilo to što se desilo, da je bila kapitulacija i da je većina ljudi iz ovog kraja pala u zarobljeništvo u dalekom Skadru gdje su bili upućeni po ratnom rasporedu.
Oni koji su se vratili sa pola puta pričali su o rasulu i propasti „kraljeve“ vojske, o vrletima Prokletija, o sporadičnim prepucavanjima sa nevidljivim napadačima i o tome kako su pri povratku pobacali svu vojnu opremu i naoružanje u Plavsko jezero ili Lim, ili za parče hljeba ili komad civilne odjeće sve to davali tamošnjim ljudima.
U zavičaju ih je dočekala tuđinska vojska koja je, bez ikakvog otpora i skoro paradno umarširala na ove prostore.
Bili su to dani kada čovjek nema vremena za strah, već onako „utrnuo“ i kao u bunilu, gleda da marljivo posvršava sve poslove kao da je sve što se dešava negdje daleko i kao da se njega ne može ni dotaći.
To bježanje od stvarnosti je spašavalo ljude, odgonilo im strah i slutnje i u svom beznađu pružalo im bar malo varljive nade da sve neće biti onako kako su znali da će biti.
Poneko, međutim, nije mogao da otrpi te prve ratne dane ne zbog toga što je znao više od drugih već što je vidio dalje od ostalih i što mu se duša zbog toga istanjila kao paleći papir i u trenu ga natjerala da se preda i prepusti sudbini.
Takav je bio i Milovan, neoženjen, postariji čovjek koji je još u mladosti oronuo na desnu nogu nakon što ga je jednog ljeta ujela zmija „temeljnjača“ dok je spavao pored ognjišta.
Tih dana on je prestao da radi, sjedio pred kućnim pragom ili šetao unaokolo i samo rukom odmahivao na sve što bi ga ko upitao. Milovan je prestao i da razgovara sa ljudima i da odlazi kod komšija i rođaka a sve češće su ga gledali i slušali kako razgovara sam sa sobom pominjući svima poznata imena ljudi iz okoline.
U tim svojim glasnim snoviđenjima, on je nekoga kumio, za nešto je molio i bogoradio a ponekad bi zapomagao da mu pomognu da ugasi nečiju kuću iako nije bilo ni traga od požara.
Znao je da dođe u kuću da traži komad hljeba za nečiju siročad iako je sve bilo živo i zdravo a danima je udarao kamenom od kamen proklinjući nekog što je uradio nešto o čemu ovaj nije ni sanjao.
Zbog svega toga, u svoj svojoj muci i nevolji, ljudi su, ipak, nalašli vremena da mu se narugaju i da ga proglase ludim.
Tako je Milovan postao Ludi Milovan i svi su, ko prije a ko kasnije, digli ruke od njega. Zapitkivali su ga čija kuća je danas sagorela, ko je koga danas ubio na prevaru ili iz zasjede, koji je brat danas izdao brata i koji je kum otjerao kuma na strijeljanje.
On je na sve to samo ćutao i klimao potvrdno glavom a nedugo zatim počeo je da priča jedino sa drvećem. Danima bi obilizio i zagledao svaku voćku u okolini, oko nje „krčio“ korov i trnje i sa nje okresivao suve i polomljene grane, uzgred joj pričajući najstrašnije i najsurovije priče o ljudima koje je poznavao.
I još nešto je tih prvih dana ratnog proljeća 1941. godine, radio Ludi Milovan.
Iako je bio već maj i već kasno za te poslove, Milovan je kalemio sve do čega je stizao tako da u cijeloj okolini nije ostala neokalemljena ni jedna tanja kruška divljaka, zukva, trešnja pa čak ni glog. Sve je to Milovan uredno i znalački kalemio, zamazivao voskom i podvezivao lanenim podvezima koje je krojio od svojih košulja. Kada je završio posao jednog dana Ludi Milovan je obišao sve kuće u selu, sa svima se oprostio i vratio se svojoj kući. Sjutradan su ga našli mrtvog pored davno ugašenog ognjišta na kom je savijena spavala njegova zmija „temeljnjača“.
Tog dana su, stravično „zavijajući“, iznad sela prvi put proletjele „štuke“ a kuća Ludog Milovana bila je prva na koju su pale bombe.
autor, Rajko Palibrk
