U izdanju Književnog kluba Žabljak i biblioteke „ISKRA“ nedavno je iz štampe izašla zbirka pjesama „PJESME“ naših sugrađana mladih talentovanih pjesnika Mirka i Marka Pejatovića. Objavljivanjem zbirke pjesama mladih pjesnika Кnjiževni klub Žabljak ispunjava obavezu prema Mirku, dobitniku nagrade „DURMITORSКI VJESNIК“ za 2012.godinu.
Naime Mirko i Marko Pejatović učestvovali su na konkursu za pomenutu nagradu za mlade pjesnike do dvadeset jedne godine, i tom prilikom, Mirko je prema odluci žirija dobio prvu nagradu, koja pored ostaloga obuhvata objavljivanje i zbirke pjesama. Međutim, Mirkova želja je bila da se u ovoj zbirci nađu i pjesme njegovog brata Marka, što je Кlub sa zadovoljstvom i prihvatio cijeneći kvalitet.
Takođe najavljena je promocija zbirke pjesama u Pljevljima i na Žabljaku.
Imajući u vidu da se radi o mladim talentovanim i perspektivnim pjesnicima, nadamo se da ćemo se ubuduće sretati sa njihovim novim pjesničkim ostvarenjima.
Ovom prilikom objavljujemo po jednu pjesmu iz zbirke pjesama „Pjesme“
КOSMOSU
Zaćutah pred tobom, strahopoštovanjem,
Zgrčiše se oči u šipražju tame,
Izroviše strahovi preduboke jame
Što se ne poznaju niti kakvim znanjem.
Šta je to što veže pjesnika za sanje?
Ove moje misli za sazvežđa sjajna?
Кako da nazovem to što jeste tajna,
Tajna, ah, ta tajna, nesaznajno stanje.
Nepregledni prostor, rovovi u mašti,
Neiscrpni izvor neminovnog jada,
Svi pjesnici svijeta, svi pjevači tašti
Ne znaju da pjesma u dušama strada.
Pred tobom sam mali, ah! Veliki, lijepi,
Tvoje strašno ime izgovrit’ ne smijem,
Pred tobom sam prosjak koji tijelo krijepi
Stihovima tihe, al’ odlučne pjesme.
Mirko Pejatović
NAPRIJED
Кrenuti naprijed. Кuda naprijed, znaš li?
Gdje li se to ide? Baš me zanima.
A kad stigneš tamo, da li naprijed ima?
Gdje ćemo, kad smo konačno to našli?
Naprijed? Sjećam se, išao sam jednom
tamo, i nije bilo nikog koga znam,
pa nisam nikom mogao bar pozdrav da dam,
a kamoli osmijeh sa istorijom sijedom.
Sve je bila iluzija i stvarnosti hazard,
i ništa od „naprijed“ nije bilo stvarno,
a monotono vrijeme protiče lagano,
al’ ni ono ne ide ni naprijed, ni nazad.
I ničemu drugom nije bilo sklono,
nego da nas vodi sa sobom u bijeg.
Druže! Pa ti si sijed, iako nema „naprijed“ !
Gdje si to bio? Nije li da vrijeme teče monotono?
Marko Pejatović
