Na prostoru pljevaljske opštine uništeno je ili je u fazi rušenja dvadesetak školskih objekata
Iako su svojeremeno mještani pljevaljskih sela ulagali veliki rad i trud kako bi izgradili škole u kojima su znanje sticale brojne generacije, danas, nažalost, veliki broj školskih objekata bukvalno propada jer o njima niko ne vodi računa. Pljevljaci kažu da tamo gdje nestaju škole, nestaje i život, a to najbolje ilustruju brojna sela u kojima odavno niko ne živi. O tome koliko o školama na seoskom području vodi računa Ministarstvo prosvjete, koje njima zvanično gazduje, lako se može provjeriti na terenu. Od brojnih školskih zgrada ostale su samo gomile građevinskog materijala i šut, dok se o danima kada je iz tih škola odjekivala vesela dječja graja odavno prepričavaju sjećanja. Na prostoru pljevaljske opštine uništeno je ili je u fazi rušenja dvadeset školskih objekata. Samo na prostoru MZ Bukovica imaju četiri takva objekta, a slična je situacija i u drugim seoskim mjesnim zajednicama.
Dok priča o nekadašnjim vremenima kada su sela bila puna i kada je za obrazovanje seoske djece bilo neophodno graditi škole, na licu Mija Radovića iz sela Vrba može se primijetiti ogorčenje.
– Za ovu školu sam bez pare i dinara, volujskom zapregom prevukao pedeset kubika balvana. Balvane sam transportovao za tadašnje šumarstvo, a novac od tog rada bio je prilog za gradnju škole. Nerijetko su mještani radeći na izgradnji škole uništavali sopstvene zaprege, gubili vola ili konja. Svi u selu morali su na neki način da pomognu gradnju, oni koji su imali zaprege radili su sa zapregama, dok su ostali obavljali druge fizičke poslove. Sada sve to propada – konstatuje Radović, pokazujući školski objekat u selu Vrba koji je potpuno propao.
Radović naglašava da je škola u Vrbi ozidana punom ciglom, pokrivena crijepom i u vrijeme kada je sagrađena bila je jedan od boljih objekata. Nestankom đaka i prekidom nastave propadali su i školski objekti. Prvo je, kaže Radović, počeo da prokišnjava krov, a potom je i kompletna zgrada ruinirana. Danas je u većini prostorija otpao plafon, polomljeni i uništeni prozori, vrata, drvena stepeništa, a otpala je i fasada.
– Bilo je priče da će školu obnoviti i da je Vlada za to izdvojila novac. Međutim, od toga ništa nije bilo – ogorčen je Radović, dodajući da bi bilo najbolje da se objekat na neki način zaštiti ili pretvori u planinarski dom s obzirom na to da se nalazi u samom podnožju planine Ljubišnje.
– Ovako ništa ne valja. Svi nešto pričaju, ali se slabo šta radi – kazao je Radović.
Situacija slična ovoj u Vrbi kada su u pitanju uništeni školski objekti zabilježena je i u drugim selima pljevaljske opštine. Na prostoru gdje su nekada bili školski objekti sada se nalaze samo temelji i porušene zidine.
Prema riječima predsjednika boračke organizacije Vidoja Despotovića, urušavanje školskih objekata utoliko je strašnije jer su se na mnogima nalazile spomen-ploče, kojima se sada gubi svaki trag.
– Počev od 1945. godine na brojnim školskim objektima postavljena su spomen-obilježja sa imenima poginulih boraca. Urušavanjem škola, nestajala su i spomen-obilježja koja su morala biti sačuvana i konzervirana – kaže Despotović i dodaje da je nestajanju spomen-obilježja obavijestio predstavnike lokalne vlasti i predložio da se čitava situacija ispita.
– Prevladava mišljenje da bi ova obilježja trebalo ili skloniti ili ugraditi na pojedinim mjestima pored puta ili na ulazu u groblja. Na taj način bi se sačuvala od daljeg propadanja i zaborava – kaže Despotović.
Bez dogovora
Predstavnici seoskih mjesnih zajednica u periodu između 2007. i 2008. godine su pokrenuli inicijativu da se školski objekti daju na korišćenje seoskom stanovništvu. Lokalna uprava je tada započela popis objekata i razgovore sa stanovništvom za koje bi se namjene ti objekti koristiti, ali je čitava priča dovedena u pitanje kada se otvorila rasprava na koji način će Ministarstvo prosvjete te objekte dati na korišćenje. Pošto nijesu uspjeli da se dogovore i pronađu adekvatno rješenje, o seoskim školama više niko ne brine.
Dan
