“Čuvam ti Taru od vatre gospodaru“

Saopštenje NVO “Ekološko društvo Breznica”

Više ne plamte požari širom Crne Gore već je „na području Pljevalja aktivno šest požara“ Više vatra ne gori ona je „aktivna“. Više ne gori trava već „sitno rastinje“. Gori šuma na Spuškoj glavici. Ako je drvo žbun kupine onda gori i šuma na Spuškoj glavici.

Dio svojih snaga barski ratnici vatrogasnici, uputili su do jedne kuće kako bi odbranili objekat.

U Bratonožićima je bjesnio vatreni okršaj u kome je vatra prijetila da proguta travu ali su vatrogasnici sa tri oklopna vozila odbranili kuću koja je bila napadnuta od vatrenog neprijatelja. Međutim onda je vatreni neprijatelj udario na naše najveće svetinje – krenuo je prema lokalnom groblju. Krenuo je na naše mrtve pretke. U vešesatnim napadima uspjeli smo da odbacimo neprijatelja na polazne položaje, a na nekim mjestima i da ga naćeramo u bjegstvo. Jedna naša cisterna otišla je u susjedno selo Trninoviće da vidi šta se tamo radi i da se neprijatelj nije i tamo infiltrirao.

Od ranog jutra pardon „ranih jutarnjih sati“ u kanjonu Tare nalaze se dvije vatrogasne cisterne i komandno vozilio. Sa čime komanduje komandno vozilo i šta će im uopšte komandno vozilo kao da imaju problem koordinacije cijele flote brodova ili motorizovanu brigadu. A onda komandir službe zaštite iz Bijelog Polja saopštava da je njihov zadatak da sa četiri cisterne kontrolišu putni pravac Krstac – Vinova loza. To je ključni zadatak kaže komandir i ne objašnjava đe su mu još dva vozila. Spreman je da glavu da za odbranu. „Čuvam ti granicu na Tari, Gospodaru“ – kaže

Vrlo malo se može uraditi sa zemlje, kaže komandir iz Mojkovca, ali može sa nebesa, kažemo mi. A on  ponavlja: Ne damo im Mojkovac da vide (tj Donju Dobrilovinu u kojoj ima samo jedna kuća Furtula) pa car Josif da pred njima ide.

Komandijer vatrogasne čete mojkovčana  poručuje: Nemojte se bojati junaci ako budu čađavi barjaci.

Ekipe službe zaštite morale su se nekoliko puta u zadnja tri dana, povlačiti pred naletom neprijatelja ali je neprijatelj samo privremeno zauzimao naše pozicije. Mi smo ih povratili odmah čim je neprijatelj spalio i porušio sve na terenu.  Jeste da je vatreni neprijatelj ostvario svoje namjere, ali mi smo ga ipak pobijedili i zauzeli teritoriju. Tokom noći se vatra ne napada jer se ništa ne vidi, pa ne znamo đe se tačno nalaze neprijateljske jedinice. One brutalno napadaju pod okriljem noći i podlo s leđa jurišaju na nezaštićenu nejač, uz pomoć prevtljivog vjetra na koga se ne možete osloniti, koji neće da stane i da duva samo u jednom pravcu, već duva čas s jedne strane, a onda se okrene pa duva sa druge strane, potpuno nepredvidljivo. Teško se boriti protiv takvog podlog i nečasnog neprijatelja koji koristi noć i gerilsku taktiku borbe.   Tako je kad se ne slušaju stari : Vjetar pravac mijenja, ali ćud nikako.

Sinoć su pripadnici vatrenogasnih jedinica (BP, RO, KL i MO),  vojska (nijesu valjda ostavili zemlju bez odbrane) i drugi itd-ovci vormirali „četiri pruge“ da onemoguće dušmanina da izvede napad i okupira Crna poda. Kako je u mraku moguće voditi borbu samo na autoputu poslije sagledavanja stanja na terenu, rano u jutro, zaključeno je da nema koristi od formiranja „pruge“ (šta god to da znači) pa su uspostavili kontrolu samo na auto putu da ni on ne izgori ili da, ne daj bože, vatra preskoči auto put i napadne goloruku i nezaštićenu Taru.

U jednom trenutku vatra se, preko litica, kao komandosi, spustila u samo srce prašume, ali nakratko. Uspjeli smo da ih neutrališemo. Vatrogasci koji su nemoćno čekali podršku i pomoć iz vazduha uspjeli su da se probiju i spriječe katastrofu. „A okolo guja ljuta opasala po tri puta“. Uspjeli su da se probiju iz trostrukog vatrenog obruča i pređu na slobodnu teritoriju Istočne Bosne.

Zanimljivo je da na istom području Crnih poda putare, uvijek u sred zime, iznenadi snijeg i usovi, a u toku ljeta nekontrolisani šumski požari i vatrene stihije tako da je ovo područje uvijek u nekakvoj  blokadi.

Ne daj bože da stanovnike iz Dobrilovine, donje, Premčana ili Ograđenice, počnu evakuisati specijalci kao što su zimus evakuisali putnike  iz voza zatrpane pahuljicama na desetak kilometara od Kolašina.

Kakva je nadprirodna sila zadnjih par stotina godina sačuvala ove višestoljećne borove a da nijesu do sad izgoreli. Ko je branio od vatrenih stihija ovo područje do prije dvije decenije i prije 1954 godine, kad prije toga put kroz kanjon nije ni postojao? I kada nijesmo imali specijalna vatrogasna i komandna vozila niti vatrogasne avione.

Kako li su čuvane šume u Kanjonu i na Crnim podima u doba Aganlije i Kučuk Alije ili Mehmed paše Bušatlije, da li je tada bilo požara ili vatra još nije bila otkrivena.  Da li su turske vlasti imale naprtnjače za sirotinju raju da na megdan izađu stihiji. Da li su imali specijalne taljige i karoce, za izlazak vatri na megdana?

Predlažemo Ministru Brajoviću da u kanjonuTare postavi desetak bilborda koji će ukazivati na njegovu zadnju misao „Ovo je jedna velika opomena i treba učiniti sve da šteta bude što manja“ kako bi svi bili svjesni ove opomene i kako ne bi morao da ponavlja istu misao, koju ponavlja zadnjih pet godina.  Na istom bilbordu treba dodati i njigovu drugu misao „O krivcima ćemo nakon požara, za sada ne treba nikog kritikovati, a potom slijede ozbiljne analize“.

Tako pišu novine, dok je u pljevaljskom selu izgorelo pet kuća i više pomoćnih objekata, a postoji opasnost po više drugih, na nekoliko ugroženih lokacija.

Spiker dnevnika državne televizije sa osmjehom saopštava, da su vatrogasci kazali da je jedna od poslednjih evropskih prašuma u Evropi zahvaljujući njihovom požrtvovanju i nadljuskim naporima,(Crna Poda)  ipak spašena(?!)

Dok  slušamo nesposobne donosioce odluka, a na očigled svih nas nestaju čitava prostranstva i neprocjenjiva prirodna bogatstva, gledamo u nebo i nadamo se kiši, sjeverom Crme nam Gore, se svake godine,  širi miris spaljene zemlje -kaže se u saopštenju koje je potpisao:

Izvršni direktor NVO „Ekološko društvo Breznica“ Milorad Mitrović