Mladi i talentovani slikar Marko Sandić, rođeni Pljevljak koji živi i radi u Podgorici, već duže vrijeme svojim crtežima intrigira javnost i čini da njegov umjetnički dar prepozna sve više ljudi. Iako po zanimanju inženjer primijenjenog računarstva, Sandić nalazi dovoljno vremena da se posveti svojoj ljubavi – likovnoj umjetnosti, ali sve više i izradi gusala, u čijem stvaranju iskazuje punu kreativnost. Njegovi radovi nerijetko krase stranice našeg dodatka o kulturi,,Ćirilica“. O slikarstvu, hobijima, inspiracijama, Sandić govori za,,Dan“.
Otkad se bavite slikarstvom šta ono za Vas predstavlja?
– Slikarstvom, ili da budem malo precizniji crtanjem, bavim se još od malih nogu. Prije nego što sam krenuo u osnovnu školu počeo sam da crtam – više da škrabam i skiciram nešto što mi je u tom trenutku moglo privući pažnju. Svaki put kada uzmem olovku i krenem da crtam osjetim da je novi izazov ispred mene, a izazov nas, sam po sebi, gura da idemo naprijed i da težimo nečemu što je novo, u većini slučajeva teško, a u svakodnevici nedostižno. U crtežu nalazim najveću podršku kad je u pitanju život, jer papir i olovka ćute, a spremni su i da trpe ponajviše.
Zašto Vas opčinjava crtež i da li ste se sem crteža okušali u nekoj drugoj tehnici?
– Crtež kao jedan vid ili pravac čovjekovog izražavanja je upravo ono gdje prepoznajem samog sebe. Ako uzmemo u obzir da sa jednom običnom olovkom ili komadićem ugljena možemo da napravimo crtež koji nekad pomijera granice realizma, vidjećemo da nam za postizanje nekog većeg cilja ne treba ništa sem jaka volja, želja i trud. Probao sam i par drugih tehnika, kao što je slikanje, ali još jedan vremenski period ipak crtež ostaje primaran.
Na koji način kanališete inspiraciju i gdje je pronalazite?
– Kad je u pitanju inspiracija, pronalazim je u svakodnevici. Svakodnevni način života, ljudi, njihova kretanja, pogledi, sunce, vjetar, kiša, nebo… sve zna da bude inspiracija, ali, za sada, najveću sam pronašao u oku.
Da li imate uzora? Koga cijenite od slikara i zašto?
– Kao uzora u slikarstvu izdvojio bih Leonarda Da Vinčija. Ako sagledamo sva njegova djela vidjećemo da je kroz njih kao vizionar doprinio mnogo razvoju čovječanstva uopšte. Cijenim dosta rad Pikasa, kad su u pitanju poslednje generacije slikara i crtača, ali pošto više volim crtež, Uroš Tošković je ipak broj jedan, pokazala su dosadašnja djela, a svjetski kritičari potvrdili titulu.
Kakvi su Vaši planovi za naredni period? Da li možemo očekivati izložbu?
– Izložba će biti, ali moramo biti svjesni da je to veoma veliki zalogaj, jer izaći i predstaviti svoj rad publici, a da pritom nijeste akademski slikar nego neko ko je bez dana crtačke škole uzeo papir i olovku i uz malo talenta počeo nešto da stvara, mislim da je veliki podvig. Planovi su da se posvetim što više budem mogao radu i daljem usavršavanju kako bih postigao sve što me očekuje u narednom periodu.
Bavite se i izradom gusala… duborezom… Recite nam nešto o tome…
– Što se tiče duboreza i prvih radova, period šestog i sedmog razreda veže me za početak stvaranja u ovoj oblasti. Dječija znatiželja i ono što je bilo „strogo zabranjeno“ podstaklo me je da i ja,,zasučem rukave“ i pokušam nešto da napravim. U početku su to bile neke sitne figurice, nakon toga ikone, i kao najveći dosadašnji izazov – gusle. Duborez kao jedna od grana umjetnosti ili zanata nešto je što me zapravo odmara od svakodnevice, gradske buke, tehnologije i svega što je danas okupiralo mlade ljude.
Kako Vam se uklapaju poslovne obaveze i hobi? Da li nekada nešto trpi? Koliko crtanje oduzima vremena?
– Poslovne obaveze i hobi trenutno uspijevam dobro da izbalansiram. Hobi je nešto što mi pomaže da se odmorim od svakodnevnih obaveza, pa nijesam došao u situaciju da nešto mora da trpi. Vrijeme koje je utrošeno na crtanje smatram da se ne može izmjeriti, ukoliko radimo nešto iz duše i iz želje da stvorimo, prenoseći jedan dio sebe u datom trenutku na papir.
A. ĆUKOVIĆ
Izvor: DAN
