Bogu hvala, i ovog septembra došao sam do zavičaja, do dragih mesta , večnog boravišta mojih dragih roditelјa, do novih susreta sa mojim školskim , sportskim i ostalim drugovima, „čaršijanima“, onim sa Raskrsnice, Džemata, Trebovine, Moćevca…
A nije bilo lako doputovati- Kupim katru na Bgd. stanici i na peronu br.16 dočeka me neki kombi – furgon, koji se već u Žarkovu pokvario. Kada je došao drugi, nije mogao da krene dok mu nisu promjenili točak… Gepek nije imao pa smo torbe i rančeve, držali u krilu! I tako, putem u rekonstrukciji od 08,oo do 17,oo , dok konačno ne ugledah „OAZU“…Vode, vode…
VAROŠ – MOJA „OAZA“…
Neki „Varošani“ mi kažu da mi oaza nije Varoš, nego Potrlica ! Nije Varoš samo jedna ulica, nekada Kralјa Aleksandra, sada V. Jakića. U Varoš su se „ulivali“ i Bajića sokaklije, i čaršijani, pa iz sokaka tj. ul V. Đenisijevića kao i oni iz Dževaira, pa i Potrlice . A sve zajedno vezala nas je čarobna Durgatovina, i lјeti i pogotovo zimi…Nekada je tu bilo i korzo, a srpsko varoško groblјe, svedok je tih davnih vremena…Opisao je detalјno plјevalјsku Varoš Saša Starčević u našoj knjizi „Plјevlјa i Plјevlјaci ‘2“ i kao „profesorsku koloniju“ jer tu su stanovi i stanovali: profesori. Vojin Popović, Momčilo Poleksić sa suprugom Spasenijom i sinom Miškom takođe profesorima, Đorđe Kalazić, Jovan Joco Laušević, Dragoslava Leovac , Milivoje Šlјukić, Buba i Zorica Bajić, Zpran Čović sa suprugom Dušankom, Čović Miodrag , Draginja i Mišo Zečević, Marković ..Varoš je još uvijek sa dosta divnih bašti i dvorišta, Ninini vrtovi, Kneževića, Janjuševića dvorišta, i dr…
Svratih do dragih Bajića, za koje me veže vjekovno prijatelјstvo naših porodica, a slatko od ruže, vrati u „daleke drage dane nesvele“, na istu onu teglicu, koju mi je majka spremala. Ma odlično po PV „recopisu“!
Ma jeste put bio dug, kao nekada preko „Savinog lakta“, ali nisam zakasnio, niko me ovde više ne očekuje, ne čeka, iznenađeni su kada me sretnu…ma jedni te zaboravili, drugi te se prisećaju treći i ne poznaju…
Pa ipak, nije baš tako. Evo ko se uvijek obraduje, dočeka, ko me iz zavičaja najviše zove, i o praznicima i drugim danima, brine i pita kako sam ! Moja sestra Dana. Od Boga joj zdravlјe. Jedna od Božaninih pet ćerki, o kojima se pjevalo: Kad Božana uda šćeri, u Bare ( Kralјske) se ti po..ri ! Divno je sunčano jutro, evo sa lakoćom dolazim do večne kuće mojih roditelјa, strica, dede Maksima i babe Hristine, brata Miodraga…Nema vjetra, svjeće lagano gore…Ovo je mjesto na kojem se poznajemo mnogo više , nego na čaršiji. Palim svjeće za pokoj duša i rođaka , komšija, školskih drugova i profesora…
A onda uskim putem manastirskim, kojim sam nekada davno trčao do Moćevca i stadiona, do Breznice, koja bi i o meni mogla nešto ispričati…Potrošio sam i tu dosta vremena, a uvijek sam je obilizao, poštovao, opisivao i snimao…Evo i sada.
Ovaj mostić na Breznici, napravlјen je pomoći M-ra Sv. Trojice 1937.. Tako su vjernici mogli lakše dolaziti do hrama . “ Savezničkim“ bombardovanjem Plјevalјa 1944. Most je bio oštećen. A tokom opravke, 1950. jedan od radnika tadašnjeg građ.komunalnog preduzeća, iskoristio je Todorov odlazak u Opštinu i skinuo ploču „1937“. Pravdao se da su mu to naredili !? Ipak, ostala je fotografija, tako da se zna godišnjica gradnje ovog mostića.
Nikola Nikica M. Mirković sa svojim škol. drugom , Gavrom Vukovićem, na mostiću na Breznici 1950. godine.
Ne sjećam se da je nekada Skakavac bio bez kapi vode kao ovog septembra 17. 2019.
Ulaskom u grad, srećem se sa mojim košarkaškim drugovima, kumovima i komšijama: Kum Nvak Nole, Minja… Radim „selfi“…Nisam mu još baš vičan…Tek da posluži za ovo pisanje.
Da nam je još odigrati, koji basket u „klaker“ ili u po beli dinar…pa svratiti kod majstor Dobrivoja na „Jupi“ i „Koktu“…
A košarka se i dalјe igra, neki novi klinci, ono na našem stadionskom košu nema nikoga, ali na Gukama , treniraju, igraju i na dva koša…. Biće nešto !
Nismo mnogo toga imali, a ništa nam nije falilo ! Igra beše jedino nam blago…
Hram Sv, Georgija , 16.sept. 2019. na plјevalјskim Gukama. Dugo je građen, a danas divno zdanje za pokolјnja i vjeru prađedovsku.
Snimak hrama Sv.Georgija koji sam napravio pre ravno 14. Godina. Neka je srećno i bogougodno svima koji su mu dali i pomogli da ima današnji izgled i sjaj.
Ovako je tekla gradnja hrama 2009. godine.
Veliki košarkaški zalјublјenik i pregalac Miki Jelovac ne odustaje. Pravi „lokomotivu“ seniorski tim PLjEVALjA za Drugu ligu, koja će da vuče i ostale mlađe selkcije. SREĆNO!
Čaršija…
Doći u Plјevlјa, a ne proći čaršijom..to je kao da i nisi dolazio. Opisana, zapisana, opjevana, naslikana, nacrtana… Ima još onih koji pamte njen korzo, posebno onaj subotnji i o praznicima. Ma dolazak na korzo ovde je uvek bio praznik. Branko, Ljušov sin i Marka Banovića unuk, napisa o njemu i knjigu. Koliko je mladosti tu ostavilo tragove? Bilo kako bilo, ali Plјevlјaku je dan propao ako bar nije „skoknuo“ do čaršije. Jer staro je pravilo ovde:
- Izađi do čaršije, nekoga ćeš vidjeti, sresti, porazgovarati, snekim i kafu i rakiju popiti, ali ako ne odeš – e to ti je propao dan !
Pitaju me, kako mi se sviđa „nova“ čaršija ? Pa , šta ja iz BG da vam kažem, bolјe je od onog od pre godinu dve, a još će se sređivati… I ja vjerujem kao onaj Andrićev Alihodža, da će biti onih umnih a duševnih lјudi, koji će za božju lјubav podizati trajne građevine , da bi zemlјa bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolјe.“ Ali, one „moje“ čaršije, kao i mnogo toga drugog – više nema u zavičaju. Jedno vreme gradi, drugo ruši, pa opet gradi…
I eto prvi mi čaršijsku dobrodošlicu, poželјe, jedno psetence, avlijaner, mješanac, neponovlјiva genetska kombibacija, maza sa preljepim okicama. Pre bi ga uzeo nego ovog rasnog hrta mog drugara Đonda, sa pedigreom i svom jačinom i vještinom…
Huseina pašina džamija, jedna od onih građevina koje traju kroz vjekove . Kada je 1911. grom uddario i porušio minaret, u njenoj obnovi radio je i moj deda Maksim ( 1852 – 1945) sa debarskim majstorima. U svoju „tajfu“ zaposlio je i svog sina , moga oca Todora ( 1900 – 1987) koji je vukao čekrk i pomagao majstorima. Čitavog života zapamtio je da je tu imao prvu zaradu. Jednu medžediju!
Teško je u tri dana sve obići i stići, Ali , kao i uvijek dođoh do mog dragog „školskog“ druga, krila naše gimnazijske „Esperance“ Ranka, sa novim Albumom generacije 400 + fotogr. Ovjerio mi to Rankiša sa ocjenom – odličan !
A povratk, pa pošto platih u dolasku na mostu, ćupriju sam prošao mirno – odlično. Do Prijepolјa, autobusom, društvo mi pravio „školski“ i sarajevski drugar Vukoman Vule. Hvala mu. A onda na voz. Ni minut ne kasni. Komforan, čist…U Priboju na slobodno mjesto do mene dolazi Želјko Zekov. Oduševio me znanjem o prošlosti Plјevalјa a i drugim stvarima iz istorije. Ogrješih se, svo vrjeme ga oslovlјavah sa g – dine majore, a on mi tek pred Beogradom kaže da je p- pukovnik: Izvinjavam se g- podine p- pukovniče i pozdravlјam.
Nema fotogr. bez f – aparata. Ali kada nema đevojke i „selfi“ je dobar, za drage uspomene. I uvijek, posle svega pitam se:
DA LI JE VEĆE PROKLETSTVO SVE ZABORAVITI ILI SVEGA SE SJEĆATI !
Fotografisao i pisao: Vojkan T Bojović
