Pljevlja svakako jesu jedan, još uvijek neotkriven, kulturno-istoriski i prirodni biser Crne Gore koji čeka da bude prepoznat od strane prvenstveno građana Crne Gore, ali i turista. Jer, zaneseni ljepotama drugih gradova, zaboravljamo da upoznamo našu državu, koja je sve više privlačnija turistima, osim nama. Pa zašto i mi ne bi postali bar jednom mjesečno turisti u sopstvenoj državi?
Pljevlja svakako jesu jedan, još uvijek neotkriven, kulturno-istoriski i prirodni biser Crne Gore koji čeka da bude prepoznat od strane prvenstveno građana Crne Gore, ali i turista. Jer, zaneseni ljepotama drugih gradova, zaboravljamo da upoznamo našu državu, koja je sve više privlačnija turistima, osim nama. Pa zašto i mi ne bi postali bar jednom mjesečno turisti u sopstvenoj državi?
Ali zapravo, tu se krije tajna. Nije grad ono što nas čini srećnim i zadovoljnim već način na koji gledamo i organizujemo život. Bježeći iz jednog grada u drugi, u potrazi za nečim boljim, bježimo od sebe.
I baš tada, u tom “gradu iz snova”, mi upoznajemo sebe. Shvatamo da nije problem okolina i nedostatak sadržaja, već da je problem u nama; u našoj nesposobnosti da živimo u trenutku, zadovoljni onim što imamo sada.
Odlaskom u Kotor, na studije turizma, suočila sam se jednim dijelom svoje ličnosti. Iako sam voljela Pljevlja, maštala sam da odem u veći grad, grad pod zaštitom UNESCO-a, savršeno mjesto za studiranje turizma.
Prvim odlaskom iz Pljevalja, najveći dio mene ostao je baš tu. Jer, tek onda kad odeš, tek tada si zaista blizu mjestu u kome si život proveo i ljudima koji su tebi a i ti njima bili svakodnevnica. Tek tada, počinjemo da primjećujemo koliko su nam pažnje i ljubavi pružali ljudi oko nas. Počne sve da ti nedostaje – i ljudi i mjesta na kojima si provodio vrijeme. Nestrpljivo sam isčekivala par slobodnih dana da se vratim baš tamo odakle sam željela da odem.
Nedostajali su mi ljudi, porodica i prijatelji. To me je još više začudilo. Nedostajao mi je park „Vodice“ urbanistički isplaniran u doba Austrougara, početkom 20.vijeka, kojim sam poslednjih godina često šetala. Sa sjetom sam se prisjećala ribnjaka; poslednje manastirske vodenice kraj izvora na koji sam često dolazila po vodu – nekad iz potrebe za čistom vodom, a nekad radi rekreacije; dječijeg igrališta gdje sam upoznala mnoge prijatelje, stadiona, sada veoma lijepo uređenog zbog održavanja MOSI igara, na kome sam kao mala, sa zaljubljenom sestrom vatreno navijala za njenog fudbalera…
Srednjovjekovni manastir Svete Trojice od djetinjstva je za mene bio posebno mjesto iako nijesam mnogo znala o njemu. Upoznajući se, nažalost, tek na fakultetu sa njegovom bogatom istorijom, željno sam iščekivala dan kada ću opet da dođem i poklonim se mnogobrojnim svetinjama, posjetim ponovo treću po bogatstvu riznicu u SPC i divim se odlično očuvanim freskama rađenim u periodu 1592-1596. Pritom, ovaj manastir je u doba turskih osvajanja, srpskom narodu bio svetilnik, izvor nade, strpljenja i trpljenja u bolje sutra. Takođe, bio je izvor pismenosti, jer se u manastiru nalazila i škola, dok su se monasi bavili prepisivačkim radom. Najpoznatiji je bio Gavrilo Trojičanin. Mnoge rukopisne knjige nalaze se u muzejima širom Evrope, npr. u Sankt Peterburgu, Pragu… Do skoro se u manastiru nalazila desna ruka Svetog Save, dok ćivot Svetog Save, sa desne strane ispred oltara čuva i dalje brojne mošti poznatih i nepoznatih svetitelja.
Otkucavanja časovnika na kotorskoj Katedrali, podsjećalo me je na Sat-kulu iz 18. vijeka u centru grada, kraj jedne od najpoznatijih džamija u Crnoj Gori – Husein-pašinoj džamiji. Riječ je o džamiji iz 16.vijeka, zadužbini Husein-paše Boljanića (upravitelja tadašnje Taslidže, današnjih Pljevalja), koja ima najveći minaret na Balkanu – visok 42m. Džamija je oslikana arabeskama, a pod je do skoro bio pokriven tepisima iz Misira (današnjeg Egipta) koje je sam Husein-paša donio. Takođe, u džamiji se čuva i Kuran iz 16. vijeka kao i dlaka iz brade proroka Muhameda.
Jedna od najboljih i nauspješnijih srednjih škola u Crnoj Gori je upravo Gimnazija „Tanasije Pejatović“ u kojoj sam provela četiri godine, ne shvatajući kakva je to zapravo privilegija ali i obaveza. Vjerovatno se pitate zašto? Zato što je to, između ostalog, jedna od tri škole koje su postojale na početku 20. vijeka (druge dvije škole bile su u Skoplju i Istanbulu), osnovana 1901. godine.
Vremenom, navikavala sam se na novo mjesto prebivališta ali o svom rodnom gradu istraživala sam sve više. Sa novim saznanjima, rastao je i osjećaj ponosa što potičem iz grada čiju istoriju je ispisalo više naroda – počevši od Ilira, preko Rimljana koji su za sobom ostavili Municipijum „S“, nekropole I i II sa mnogobrojnim nakitom, urnama i najvrednijim pronalaskom – Dijateretom, koja je jedna od pet u svijetu potpuno očuvanih staklenih pehara. Sve se to pažljivo čuva u Zavičajnom muzeju, iščekujući trenutak kada će privući pažnju turista ali i crnogorskog stanovništva.
Srednji vijek obilježio je jako dinamičan život u gradu, s obzirom na činjenicu da je bio karavanska stanica. Stanovništvo je trgovalo sa Dubrovčanima i mada rjeđe, sa Kotoranima, a mnogo podataka se može pronaći u Dubrovačkom arhivu. Poznati srednjovjekovni bosanski vladar Sandalj Hranić je kraj Pljevalja imao svoju ljetnju rezidenciju Kukanj, a na suprotnoj graničnoj teritorijalnoj strani nalazilo se i utvrđenje Koznik.
Osmanlije su svojim dolaskom 1465. u potpunosti promijenili izgled grada, transformišući srednjovjekovni trg u tursku kasabu, mijenjući pritom i vjersku strukturu stanovništva. Uslovi života naroda su bili dosta teži, ali trgovina se i dalje odvijala, karavanska stanica nije gubila na značaju.
Krajem 19. vijeka u Pljevlja dolaze i Austrougari, koji su imali vojnu a Turci civilnu vlast nad gradom. Sa sobom donose i svoju kulturu i stil života, koji nije mogao a da se ne odrazi i na izgled grada. Grade se nove kuće, otvaraju se hanovi, prve kafane pa i hoteli. Grad se razvija svoju kulturnu stranu i doživljava i na tom polju procvat. Međutim, oslobođenjem od turske i ausrougarske vlasti, pripajanjem Crnoj Gori, po završetku Drugog svjetskog rata, grad polako počinje da tone. Uklonjen je sa glavnih crnogorskih saobraćajnica grad koji je nekad bio glavna stanica na starom Drinskom, karavnom putu koji je povezivao primorje sa Srbijom i uopšte unutrašnjošću; grad koji je pri pripajanju Crnoj Gori bio najveći grad u državi.
Napravljena je Termoelektrana, pa tako sad u jednoj ekološkoj državi imamo jedan od najzagađenijih gradova Evrope; sve veću stopu iseljavanja i umiranja. I to je ono što Pljevljake u gradu a posebno izvan njega boli, vuče i veže. Konstantno uništavanje, zapostavljanje i tiho odumiranje nekad izuzetno živog grada; ta primoranost da se napusti zbog loših uslova života u državi koja teži ravnomjernom razvijanju svih regija!
Pljevlja svakako jesu jedan, još uvijek neotkriven, kulturno-istoriski i prirodni biser Crne Gore koji čeka da bude prepoznat od strane prvenstveno građana Crne Gore, ali i turista. Jer, zaneseni ljepotama drugih gradova, zaboravljamo da upoznamo našu državu, koja je sve više privlačnija turistima, osim nama. Pa zašto i mi ne bi postali bar jednom mjesečno turisti u sopstvenoj državi?
Očekujemo vas u Pljevljima i obećavamo interesantne šetnje kroz sokake, kraj turskih i austrougarskih kuća, od džamije do manastira, od Ljubišnje do meandra Ćehotine (a gradske legende i anegdote su gratis). Dobro nam došli!
Tekst i forografije: Tatjana Đurović
Izvor: Krug mladih
Mirjana Sandić učesnica projekta „Informacije bez prepreka“ koji finansira ZZZ CG
