Vodenica je napravljena 1914. i skoro pola vijeka je bila u vlasništvu porodice Čengić. Od 1956. godine u vlasništvu je porodice Ćirović, koja se nakon kupovine mlina presilila iz sela Dubočica u Odžak
Ćirovićeva vodenica žito melje više od vijeka, na dvanaestom kilometru od Pljevalja, u selu Odžak, neposredno uz put prema Đurđevića Tari.
Za stotinu pet godina postojanja nikada nije prekidala rad, pa ni tokom ratnih godina, kada je njen značaj bio nemjerljiv za opstanak tamošnjeg stanovništva.
Odavno je već jedina od sela Kosanice do Odžaka gdje je nekada bilo pedesetak potočara.
Na nekih 100 metara od vodenice nalaze se izvori, čija snaga vode godinama pokreće teški vodenički kamen. I kad su najveće suše izvori ne presuše. Dovoljna je to količina vode za vodenicu i za mještane okolnih sela koji se u vrijeme ljeta vodom snabdijevaju sa ovih izvora. Voda do vodenice ide jazom za čije.
Vodenica je napravljena 1914. i skoro pola vijeka je bila u vlasništvu porodice Čengić.
Od 1956. godine u vlasništvu je porodice Ćirović, koja se nakon kupovine mlina presilila iz sela Dubočica u Odžak.
Posao mlinara danas obavlja Dejan Ćirović, koji se ovom zanat naučio od svog oca i đeda.
Ne radi to, tvrdi on, zbog zarade, već iz ljubavi i da bi sačuvao porodičnu tradiciju.
Dejan je zajedno sa bratom prije dvije godine renovirao vodenicu, a dio nje pretvoren je u mali etno-muzej u kojem čuva vrijedne stare stvari koje su koristili njihovi preci.
“Vodenica danas radi isto kako je radila prije sto godina. Bila je u lošem stanju pa sam je prije dvije godine renovirao. Proširio sam jedan dio vodenice i sada je zovemo etno-vodenica u kojoj čuvam stare stvari našeg domačinstva. Napravio sam i vodeničarsku sobicu po uzoru na nekadašnje u kojima su se ljudi sastajali dok su čekali da se samelje žito”, kaže Ćirović, jedan od rijetkih vodeničara u pljevaljskom kraju. Žao mu je što izumire zanat, koji je bio od presudne važnosti za život ljudi na ovom području.
Iako posla nema kao nekad, u vodenici Ćirovića godišnje se samelje oko 50 tona raznih vrsta žitarica.
“Meljemo sve vrste žitarica, a najviše ječam, kukuruz, heljdu i raž. Dosta žitarica se seje u pljevaljskom kraju, a neke od njih i ja sijem na svom imanju”, ističe Ćirović.
Na ime ujma Dejan uzima pet odsto od samljevene količine žita. Pljevaljsko žito je, tvrdi iskusni vodeničar, veoma dobrog kvaliteta, a mnoga seoska domaćinstva, posebno u planinskim oblastima, sve više se okreću proizvodnji žitarica.
Dnevno njegova vodenica može da samelje oko 150 do 200 kilograma brašna za ljudsku upotrebu, jer se melje sitnije i sporije, za razliku od stočnog koje je se ostavlja krupnije.
Ističe i da je kvalitet brašna koje se melje u potočarama daleko bolji od dobijenog na električnim mlinovima.
Posao vodeničara, kaže Ćirović, je težak i zahtijeva veliku umješnost mlinara.
“Vodenički kamen mora svakih 10 do 15 dana da se podsijeca, takoreći da ga oštrimo, kako bi kvalitet mljevenja bio zadovoljavajući. Koristila se posebna vrsta kamena, a najbolji je bio kosovski kamen sa kojima radi i naša vodenica. To kamenje je nabavio moj otac i stric i ja ga još koristim”, kaže Ćirović čiju priču zaglušuje vodeničko čeketalo, odnosno drvo koje odskače po vodeničkom kamenu dok se okreće, regulišući na taj način količinu žita koja iz sanduka upada u kamen na mljevenje.
Planira da nabavi novo kamenje za svoju vodenicu, za šta je potrebno izdvoiti dosta novca.
Dva kamena, donji koji je fiksiran i gornji koji se okreće, koštaju oko 2.000 eura.
Ćirović namjerava da napravi još jedno vitlo, na kojem bi mlio samo organske i žitarice bez glutena.
“To je velika investicija i teško je mogu sam uraditi. Nadam se da ću jednog dana i to realizovati”.
Značaj Ćirovića vodenice prepoznala je i Turistička organizacija Pljevalja uvrstivši je u turističku ponudu najsjevernije crnogorske opštine.
Nada se da će djeca nastaviti tradiciju
Ćirović kaže da se nada da će neko od njegovo četvoro djece nastaviti porodičnu tradiciju, iako trenutno žive van Pljevalja.
Dvoje djece je završilo fakultete, a dvoje je na studijama.
Ističe da je posebno ponosan na na etno-sobu koju je napravio na spratu vodenice. U njoj su izloženi brojni stari predmeti, među kojima se posebno ističe šporet star osamdeset godina koji Dejan danas koristi za zagrijevanje vodeničarske sobe.
Tu je i stara porodična kolijevka, stara, sinija, brojni alati i drveni predmeti koji i danas svjedoče o životu Dejanovih predaka i tadašnjim uslovima.
Neke od njih mu je poklonio rođak Vitomir Đaković, koji posjeduje vrijednu zbirku starih predmeta.
Izvor: Vijesti
Mira Lučić učesnica projekta “ Informacije bez prepreka” koji finansira ZZZ CG
