Saopštenje za javnost predsjednika OO SDP Pljevlja Branislava Veljkovića

Cio estabilišment pljevlajske „političke elite“ se od početka tranzicije do danas ( bez obzira da li se radi o vlasti ili opozicija) vrti u krug pokušavajući da ispuni nemoguću misiju: Učiniti nešto za Pljevlja a ne zamjeriti se Podgorici. Dugovječnost krize u kojoj se nalazimo, nesposobnost da je riješimo, podsjeća nas na nešto  što smo izgubili i prije nego smo je uopšte mogli steći-demokratiju. Vlast  je kupovala socijalni mir, neprestano produkovala političke krize u kojima su ljudi odvraćani od ekonomije, trošila akumulaciju, zaduživala se, koristila prirodne resurse za gašenje socijalnih požara. Da li pošteni radni čovjek i građanin Pljevalja uopšte poima nešto o pravilima igre vlasti sa njoj pripadajućom etikom društvene odgovornosti. Nekome daš nešto, nekome ništa a ostale uputiš na tržište na kome em nema para, em i ono malo što ima kontroliše ta ista vlast.

Klasičan primjer pljevljak DPS mentalnog stanja: možeš da ga platiš dobro ( funkcije, odbori direktora, direktorska mjesta i sl. ) ili da ga uopšte ne plaćaš, što kažu naši jalijaši „ dođem ti“ (lokalna privatna i opštinska preduzeća, Vektra Jakić…). Naravno, ovih drugih je daleko više. Život običnih ljudi se promjenio, prestali su biti vlasnici sopstvenih novčanika, više ne mogu da planiraju budućnost, živi se dan za danom i sve je glasnije pitanje: Šta mi ovde radimo? Egzistencijalni strah, beznađe, razočarenje, sumnja u dobre namjere vlasti i političara uopšte. Bogaćenje pojedinaca i nedomaćinsko upravljanje javnim finasijama su konstanta DPS politike. Ne mali nedostatak empatije odslikava tu političku kvazi elitu koja iz svojih luksuznih automobila, odjevena u garderobu koja košta koliko nečija godišnja plata, sa prezirom gleda na one koji su za taj njihov luksuz grcali i radili. A šta se očekuje: drastična štednja, masovna otpuštanja, povećanje poreza i taksi, smanjenje ili zamrzavanje prihoda širokih narodnih masa… Kad se sa nazovi elitom upustite u razgovor, čućete da „ sila Boga ne moli“, „da pokornu glavu sablja ne sječe“ da je vrijeme „nesklono“ pojedincu koji se buni zbog diskriminacije, šovinizma, korupcije i bestidne vlasti. A tek ako krenete u polemiku ili objašnjavanje, a to nema svrhe, gledaće vas kao da ste budala dostojna njihovog sažaljenja koje dobiti nećete, jer ste budala. Nije lako biti građanjin, podučavao je Ruso, građanski zakoni su mnogo tegobniji od obećanja vlasti. Napoleon je svaka tri mjeseca izmišljao nešto drugo-oblik vladavine, zakone ili ratove. A ovi „naši“ stalno izmišljaju poštenje. A kantar za mjerenje tog poštenja ne ispuštaju iz svojih ruku. Čini im se da da rade za dobro naroda i ako se to uspostavi kao vrhovni moralni postulat, svako drugo nepočinstvo izgleda sitno i zanemarljivo. Svi su pošteni dok ih ne uhvate, a to se rijetko događa. Ređe nego priče o tome ko je koliko drpio, ko je kome namjestio posao, ko se gdje ugradio… Cifre su obično velike, riječi su jake a dokazi ( i kad su očigledni ) za naše pravosuđe obično nikakvi. Kao i svakoj vlasti i ovima koji su sada na vlasti cilj je da tu i ostanu, samo što se kod njih sve svodi samo na to. Ovim će gradom, dakle i dalje vladati neka ekipa slična dosadašnjoj zbog junačke pogibije pljevaljske opozicije na prethodnim izborima zajednički u tri kolone i pride građanske liste folklora radi. „ Razum sporo djeluje, jer ima previše rukavaca, previše se osvrće i vodi računa o brojnim načelima za razliku od osjećanja koja djeluju spremno i na mah pa zato najbolje sredstvo za ubjeđivanje nisu dokazi već su to daleko prije navika i strast. Ipak, moramo shvatiti da se može trošiti samo ono što je zarađeno. Ekonomskog blagostanja nema bez zdrave ekonomije. Ekološkog oporavka nema bez novca.

Treba nam novi socijalni konsenzus, odlaganje svih sporova, sukoba, zavrtanje rukava, uvođenje reda. Hrabrost je u tome da se viškovima zaposlenih kaže istina a znanje je da im se omogući sigurna egzistencija. Odlučnost je u vladavini prava koja će lopovima pokazati jedini mogući put, a mudrost je pružiti mladima šansu za pošten i dobro plaćen rad. Nema tu neke filozofije. Sve je komplikovano kad nećeš i sve je prosto kad hoćeš. Uz sve lelekanje nedoklanih, kako smo se eto sasvim neočekivano opet našli u društvenom stanju koje je poprimilo osobine autoritarne lične vladavine otriježnjujuće bi zazvučala samokritika-kako smo se tu obreli i jesmo li svi pojedinačno tome nekako doprinijeli i kako je moguće da niko ne osjeća ni trunku potrebe da javno artikuliše odnos prema sopstvenoj odgovornosti za ovu sramnu i devastirajuću društvenu regresiju? Oni koji to ne razumiju, iza kojih ne stoje rezultati, ali su još uvijek u stanju da se klone kompromacije primjenom otvorene prinude, održavaju se na manipulaciji. Neka im bude za nauk- Istina ima „lošu“ naviku da uvijek ispliva na površinu.