Zbog osobina korijenovog sistema voćaka kao višegodišnjih biljaka njihova ishrana je znatno složenija nego ishrana jednogodišnjih biljaka. Dugovječnost voćaka, dubina na kojoj se razvija njihov korijen, stadijumi razvića s nejednakim potrebama za pojedinim hranljivim elementima i mnogobrojni drugi činioci čine da đubrenje predstavlja vrlo složen posao.
Iako se đubrenje primenjivalo još u staro doba, nauka o ishrani voćaka zasnovana na naučnim osnovama, relativno je mlada i naročito se razvila za poslednjih 50 godina. Danas đubrenje predstavlja jednu od najvažnijih agrotehničkih mjera, koja daje osnovno obiležje savremenom voćarstvu i najviše doprinosi intenzivnosti voćarske proizvodnje. Za svoje održavanje i uspijevanje voćke uzimaju iz zemljišta više hranljivih elemenata bez kojih se ne bi mogle normalno razvijati. No, u zemljištu se najčešće javlja nedostatak samo tri elementa, i to azota, fosfora i kalijuma, rjeđe kalcijuma i mikroelemenata (gvožđe, mangan, magnezijum, bor, cink i molibden).
Biljna hraniva
Živeći često decenijama na istom zemljištu voćke za svoje rastenje i razvijanje troše različite količine hranljivih elemenata. Različiti organi voćaka troše i različite količine hranljivih elemenata. Plodovi troše dosta fosfora i azota, a lišće više kalijuma i magnezijuma. Ali isto tako, voćke troše nejednake količine hranljivih materija, zavisno od uzrasta i razvijenosti korijenovog sistema.
Stajsko đubrivo
Pravilnim đubrenjem se poboljšava struktura zemljišta, od čega zavisi vodno-vazdušni režim, a povećava se i plodnost zemljišta. Đubrenjem se regulišu trajanje vegetacije, otpornost prema mrazevima, bolestima i štetočinama, zatim, kvalitet i trajnost plodova, kao i dugovječnost voćaka. Najvažnije je da se pravilnim đubrenjem prinosi znatno povećavaju i uspostavlja ravnoteža između bujnosti i rodnosti voćaka.
S obzirom na ciljeve đubrenje može da bude meliorativno (prije sađenja voćaka), prilikom sađenja voćaka, đubrenje mladih voćaka (do pune rodnosti) i đubrenje voćnjaka u punoj rodnosti. Po vrstama đubriva mogu biti organska, mineralna i specifična (bakterijska).
Đubrenje voćnjaka organskim đubrivima
Organska ili prirodna đubriva sadrže organske materije biljnog i životinjskog porijekla. U organska đubriva ubrajaju se: stajnjak, kompost, osoka, živinsko đubrivo i druga đubriva nastala od raznih biljnih i životinjskih otpadaka.
Organska đubriva u koje spada i zelenišno đubrivo, imaju u izvesnim slučajevima veliko preimućstvo u odnosu na mineralna, ne samo po tome što su potpuna nego i zbog toga što zemljište obogaćuju humusnim (organskim) materijama i poboljšavaju mu strukturu, a time i plodnost. Naročito su korisna za podzolasta zemljišta, koja inače mogu dobro da se iskoriste za voćarstvo. Isto tako su neophodna i u suvljim predjelima u kojima površina zemljišta ostaje duže vremena slobodna i tada sprečavaju pogoršanje strukture, a time omogućavaju da se održe povoljni vodni, vazdušni i toplotni režim zemljišta.
Organska đubriva popravljaju zemljišnu strukturu i sadrže skoro sve hranljive elemente (u prirodno rastvorljivom stanju) koje voćke lako asimiliraju. Ova đubriva kao proizvod mikrobiološke aktivnosti sadrže i fitohormone koji ubrzavaju biohemijske procese i potpomažu rast i razvitak voćaka. Otuda se organska đubriva i nazivaju potpuna ili osnovna đubriva.
Obrnuto, mineralna đubriva se nazivaju dopunskim đubrivima, jer sadrže samo određene hranljive sastojke u većim koncentracijama.
Stajsko đubrivo je najbolje organsko đubrivo, jer sadrži u vrlo pristupačnom obliku najvažnije hranljive elemente (N, P2O5 K2O, i Ca). Teška zemljišta stajnjak čini rastresitim pa ona postaju propustljiva za vodu i lakše se zagrijevaju. S druge strane, na lakim pjeskovitim zemljištima stajnjak vezuje pijesak i omogućava bolje čuvanje zemljišne vlage. Stajsko đubrivo je naročito korisno na zemljištima koja su dugom obradom osiromašena u azotu, fosforu, kalijumu i kalcijumu.
Hemijski sastav stajnjaka zavisi od vrste životinja, načina njihove ishrane, od prostirke koja se upotrebljava, kao i od načina njegovanja. Prema vrstama domaćih životinja stajnjak može biti: konjski, goveđi, svinjski, ovčiji i živinski i svi se razlikuju po sadržaju hranljivih materija i po dejstvu.
Konjski i ovčiji stajnjak brzo se razlažu i jako zagrevaju zemljište, jer sadrže veliku količinu organskih materija, pa su pogodni za đubrenje teškog, hladnog i vlažnog zemljišta. Konjski stajnjak je naročito pogodan za formiranje toplih leja. Za lakša, toplija i rastresitija zemljišta pogodniji su goveđi i svinjski stajnjak, koji se sporo razlazu ali imaju duže dejstvo. U praksi se najviše upotrebljava goveđi stajnjak koji, prosečno, sadrži 20 % organskih materija, 0,45 % azota, 0,25 % fosfora, 0,40 % kalijuma i 0,30 % kalcijuma. Živinski stajnjak je najače đubrivo, dejstvuje brzo i snažno, pa se upotrebljava za najintenzivniju proizvodnju. Đubrivo od živine ima veliku hranljivu vrijednost i smatra se začinom u đubrenju voćaka. S obzirom da ovog đubriva uvijek ima, po malo ga treba dodavati onim voćkama koje zaostaju u porastu. Na manjim površinama može se miješati s vodom i đubrenje kombinovati sa zalivanjem.
Kompost je mješavina raznovrsnih organskih otpadaka najčešće slame, šaše, strugotine i drugih biljnih i životinjskih otpadaka. Ovakvoj mješavini obično se dodaje stajsko đubrivo, osoka, kreč i nešto mineralnih đubriva. Kada se ovako pomešane materije dobro mineralizuju (zgore) upotrebljavaju se za đubrenje voćnjaka. Njegova vrijednost ponekad vrlo malo zaostaje za dobrim stajnjakom.
Osoka je tečno đubrivo. To je, u stvari, mokraća koja je prošla kroz čvrst izmet i prostirku i obogatila se hranljivim sastojcima. Osoka sadrži dosta azota i kalijuma, a vrlo malo fosforne kiseline i kalcijuma, pa se smatra azotnim i kalijumovim đubrivom, dok fosfor treba dodavati. Prije upotrebe osoka treba da prođe kroz proces previranja. Da bi se osoka što bolje iskoristila treba graditi betonska đubrišta sa osočarama za skupljanje osoke. Prilikom đubrenja u osoku se dodaje voda da bi se razblažila, a u predelima sa većim vodenim talozima može se koristiti bez razblaživanja.
Stajsko dubrivo se sve teže nabavlja, a i postalo je skupo, pa se nastoji da se zamijeni kompostom ili humificiranim organskim materijama biljnog porijekla.
Najbolja materija koja može da zamijeni stajsko dubrivo je slama. Ova vrsta vjestačkog stajnjaka spravlja se na taj način što se na dubrište stavlja sloj slame debljine oko 0,70 – 100 cm, pa se po njoj pospe određena količina nineralnog i stajskog đubriva i svakodnevno zaliva i gazi. Ostavi se 3-4mjeseca na đlubrištu radi dozrijevanja i nakon toga može se upotrebiti kao stajnjak.
Radoslav Bele Zečević – AGRONOM , pripravnik u NVO „Da zaživi selo”
