NIJE VAŽNO KO SE SEĆA – NEGO KOGA SE SEĆAJU !
Sa dužnim poštovanjem i zahvalnosti, upisan je u mom zavičajnom kalendaru sećanja BEĆO DURUTLIĆ, čovek koji je čitav svoj život i rad posvetio rodnom gradu, mladima, sportistima, rukometašima, fudbalerima, košarkašima, gimnastičarima, svom SD RUDAR…
Bećo Durutlić, se nije školovao na visokim ustanovama fizičke kulture, čaršijski rečeno, nije bio DIF- ovac, ali je onim što mu je Bog podario i što je sticao svojim dugim igračkim stažom , i trenerskom naobrazbom, znao umećem vrhunskog pedagoga da prenese igračima, takmičarima i svima drugima oko sebe. I bolji poznavaoci pljevaljskih sportskih prlika i pok. Beća, verovatno nemaju ga u sećanju da je ikada u karijeri, bilo kao fudbaler, rukometaš, košarkaš…trener bio isključen, kažnjen…
FK Rudar Pljevlja: ZORAN Čović, BEĆO Durutlić, O. Mušović, S. Čakar, J. Damjanović, SADIK Katana, IVO Ševčenko, KRSTO Soković, A. Hadžalić, TOMISLAV TOMO M. Knežević – Žuća i R. Dragaš Bjeličko.
Bolji hraoničari, znaće, koliko je puta Durutlić bio prvi među sportistima grada? Lako ga je , kako takvog bilo prepoznati, i nagraditi u Pljevljima , ali i šire, republici, Ministarstvu sporta, i kao igrača i sportskog radnika. Dobitnik je nagrade 20. Novembar i niza priznanja, znački, plaketa, kao igrač i sport. radnik.
Bećo Durutlić je imao, ono što je i značajnije od sportskih rezultata, vrhunske ljudske karakterne vrednosti, druželjublja, prijateljstva, uvažavanja, davanja sebe u svim prilikama za dobro mladih, za uspeh zavičajnog imena.
Najveći uspesi pljevaljskog sporta, vezani su za Bećovo ime: Ulazak RK Rudar u Prvu sav.ligu SFRJ 1964. i 1968. i fudbalera u osvajanju prve titule prvaka C. Gore 1966.
Na slici RK. Rudar po drugi put u Prvoj ligi SFRJ 1968. S leva: Mihailo Mikela Obradović trener, Ivanović, Plavšić iza Trajkovića, BEĆO DURUTLIĆ, N. Borozan, Zoran L. Čović i D. Topalović. Čuče: Bambur, Smajo Čengić, B. Bojadžić, i E. Suruliz.
Po prstanku aktivnog igranja, Bećo se prihvatio trenerskog posla svih selekcija, rukometa ali i fudbala. Ovo je ekipa ( koja je pozirala piscu ovih redova) pred nastup na MOSI u Pljevljima 1972. S leva: SMAJO Čengić, VELJKO Bojović, N. Borozan, ZORAN L. Čović, I. Gec i BEĆO Durutlić. Čuče: E. Suruliz, HILMIJA Hadžalić i B. Bojadžić.
Evo Beća Durutlića da pomogne košarkašima na MOSI u Pljevljima 1960. BESALET Pojatić, BEĆO Durutlić, J. Damjanović, Đ. Džuverović, SMAJO Čengić i FEVZO A. Čaušević.
I kada je trebalo spremati se za sletovi, opštinske, republiče savezne, nije se moglo bez Beća Durutlića.
Kada se jednoga dana, bude pisalo o protagonistima i utemeljivačima pljevaljskog sporta, neizostavno će se naći ime Bećira Beća Durutlića. Ja ipak više verujem u onu, da su bez budućnosti oni koji nemaju istoriju i tradiciju! Pljevlja je istinski imaju.
Zato, se ne smiju zaboraviti ti pregaoci koji su sportsko ime grada učinili poznatim i priznatim i od većih sportskih centara, u daleko težim i složenijim prilikama od ovih današnjih. Ta imena, ispisana su na mnogim sportskim stranicana, knjigama, almanasima, monografijama, pa bi možda jedna spomen ploča na gradskom stadionu kraj Breznice, okupila u jednu ekipu B. Durutlića. S. Čengića, R. Nuhanovića, R. Kosorića, Ž. Krezovića, D. Ivanovića Čilju, Z. Čovića, S. Katanu, M. Stamenića, Sl. Bajića – Struju, H. Ćirlija, M. Šljukića, Iva Ševčenka ..i dr. zaslužne za sportski život grada, a koji su sada samo u našim dragim uspomenama.
autor, Vojkan T Bojović
