Više puta sam se vraćala čitanju poeme „Tragom…“ autora Milana Lacmanovića, pa možda otuda i moja hrabrost da napišem par redova o mom doživljaju iste…
Ako pođemo od samog naslova, možemo prvo da se zapitamo da li je to proizvod književne ili pjesničke mašte, ali ubrzo sami sebe demantujemo saznanjem da je to puka stvarnost ili zbilja… Sve ono oko nas i u nama, sve su to tragovi života… Sve ono što je prošlo i što dolazi… Sve što nas je boljelo ili uspećilo… Kako i sam autor kaže:
„ Ja jesam čovjek
i šta jos?!
Malo sreće
da Bog je ubije,
mnogo patnje
mi se podari…“
Ova poema je realističan prikaz jedne porodice koju je zadesila nesreća i koja je i pored svega toga ostala jaka i hrabro gazila kroz život, tražeći utjehu i sreću i u najmanjim stvarima. Poema „Tragom…“ je igra sudbine i borba suza i smijeha, plime i osjeke, igra talasa na pješčanoj plaži… Sudbina ispiše… sudbina i obriše, ali trag ostane… Tako se i more igra sa obalom, zar ne?!
Ono što mi je privuklo posebnu pažnju su glavni likovi ove poeme, odnosno njihov opis ili prikaz istih. Ako ih zamislimo ispred sebe, odnosno realistično doživimo i slikovito dočaramo u sopstvenoj mašti i pokušamo da ih uporedimo sa nečim, majku ćemo uporediti sa najvišom planinom, koja čvrsto i stameno stoji iznad svega i svih i svima je nedostižna, ponosna i gorda i niko ne vidi tragove ni ljudi, ni vremena na njenom ozarenom, a ako malo bolje pogledamo, i umornom, ali ponosnom licu, jer kako i sam autor kaže:
„ Ja imam mater
ona rodi,
ona živi…
Mnogo ne viđe,
godine zivota
utka joj patnja.
Žena jeste,
-„gorda“-
patnju svoju
u sebi krije,
sve mračno
ona ne izreče…“
Čovjek od pola vijeka i tragom života i na svom licu, koji i danas oca doživljava kao autoritet i kao oličenje morala i poštenja, bi trebalo nama mladima da bude putokaz kako da gledamo na onog što nas je stvorio, a njegovi stihovi zid u koji bi trebalo da udarimo svaki put kad nam ljutnja, na onog ko nam je život podario, zakuca na vrata. Prikaz oca u par redova, stvori sliku zivotom izmučenog čovjeka, ali ponosnog i jakog, prkosnog nadničara, radom uprljanih, a obrazom čistih ruku i još čistije duše.
„ I rodi se „On“
čovjek sa „R“
kome život
b’ješe isprepleten
sa mnogo muka…“
Najčistije ruke su one uprljane radom, a najčistiji hljeb onaj uzet iz takvih ruku.
„…što nadničar
golim rukama
„crni“ hljeb steče:
Svoju čeljad nahrani
bijelim mlijekom zadoji!…“
Ono na šta bi trebalo da obratimo posebnu pažnju, jeste to, da ova poema nije pesimističan prikaz života, već putokaz kako da, ako se nađemo na raskršću, izaberemo put koji će nas izvesti iz tame…
U vrtlogu života putevi su isprepletani…Sreća i nesreća se smjenjuju kao dan i noć… Dobijamo i gubimo… Uzimaju nam ljudi, daje nam Bog…
„ S novim jutrom
novi život se rađa
djeco moja,
dobiste brata
„ime moje“
da vječno „živi“!
Malo truda
od Boga „pismo“ stiže!“
Kroz poemu „Tragom…“ se nižu slike nesreće i sreće… Od tuge do sreće, od suza do smijeha… Od ambisa zbog otrgnutog iz majčinog naručja i ugašenog mladog života, do zvjezda rađanjem nekih novih zivota…
Čitajući ovu poemu, naučićemo kako se nesreća, nametnuta tuđom zlobom i igrom sudbine, može potisnuti i osmijeh na lice vratiti, da prkosi ljudima i ponosno obasjava i miluje nove zivote, potiskujući bol duboko, a crtajući osmijeh široko i prkosno, vremenu i životu, ljudima i sudbini.
„ Vi mislite
da moja priča
nema svijetlu stranu?!
Vidite „ja“ mislim
da se vi varate…
Pogledajte!
Pred vama
u nedogled,
prostire se horizont…“
Da, prevarili smo se svi mi koji smo pomislili da je autor svojim pesimizmom ispisao ove stranice, jer ako se zamislimo, shvatićemo da je njegova stvarnost inspiracija za ove redove, a naša analiza istih, učitelj kako se boriti za put ikad ti život polomi noge.
Šta je život?! Put koji moramo preći do one druge strane, zar ne?! Ali put na kome ostavljamo tragove, dobre ili loše, put na kome imamo igre i istine i izazova, put na kome „neko gore“ zavrti rulet i baci nas na „crveno“ ili „crno“… Mi biramo! Izaberite da nacrtate sebi osmijeh, jer smisao života je upravo da date životu smisao. Tri tačke na kraju poeme nas upravo tjeraju na to da se zamislimo nad životom. Jednom je neko rekao:“ Kad ti sve lađe potonu, proglasi ih za podmornice i nastavi dalje!“ Upravo tu poruku nosi poema „Tragom…“, autora Milana Lacmanovića.
Marija Jović
