Novogodišnji izbor i nagrade najuspešnijim sportistima, uobičajan je događaj u svim gradovima , državama, savezima i asocijacijama …ali nisam primetio da se na tim svečanostima , bar na neki minut ili neki skroman gest , posveti i neguje „kultura sećanja“ na one sportiste i događaje koji su prethodili ovom današnjem i pogotovo onome što dolazi i što će još više afirmisati prave sportske vrednosti. Nismo se setili, ide se brzo, trči, šprinta , pa ko da se bavi onim što je bilo . A da nije toga što je bilo, da li bi bilo ovoga danas i ovde ? Recimo, za ovo pisanje uzeću za primer rukometni klub Rudar, koji je Pljevlja upisao na sportsku mapu nekadašnje Jugoslavije od Vardara pa do Triglava, i to u vreme kada je rukomet u SFRJ bio u velikom usponu. Daleka 1964. godina junske kvalifikacije za ulazak u Prvu sveznu ligu ( bila je samo Prva i nije imala sponzora !) i eto malenog tima sa igračima iz Pljevalja ( plus zet Borozan) nepoznatim široj sportskoj javnosti među najboljima, tamo gde su Borac Banja Luka sa Kardžićem i Karalićem, Arslanagićem, Zagreb sa Vinkom Dekarisom, Pavičićem, Vićanom, Kocijanom, Partizan Bjelovar sa Hrvojem Horvatom, Pecinom, Purgarom , braćom Jandroković, Sarajlije sa virtuzima Memnunom Nunom Idžkovićem i i Rešadom Šarenkapom iz Mlade Bosne, Crvena zvezda sa Tomom Ragušom, Bogdanom Cvjetićem , Branom Plavšićem , Medvešćak sa Zlatkom Žagmeštarom, malena Crvenka prvak 1969. sa Zoranom Živkovićem, Petrom Fajfrićem, Sl. Miškovićem, Petrom Erorom… i niz drugih igrača iz Partizana, Bosne, Rabotničkog… Eto u jedno takvo društvo izborili su se Pljevljaci sa svojim igračima: Smajo Čengić, Bećo Durutlić, Zoran L. Čović, Bido Bojadžić, Novica Borozan (PV zet), Enes Suruliz, Izo Gec, Dragan V. Topalović – Šele, Mile K. Damjanović, Predrag P. Đuković, Ismet Krupa, Trener je bio Đorđe Vučinić, tehniko Drago M. Bojović a predsednik kluba Aleksandar Cakan J. Janićijević.
Da tako je počinjalo pre pola veka, i nastavilo istim slavljem 1968. i treći put u prvoj ligi, administracijom , u Prvu ligu manje Jugoslavije 1999. Mnogo je odličnih igrača „odrudarilo“ na tvrdom ternu ispod Golubinje i širom nekadašnje Jugoslavije od Trbovlja do Đevđelije…U Prvoj, i najviše u Drugim saveznim ligama…. U nekom drugom podsećanju svakako će neko napisati i više o levici izuzetnog strelca Smaja Čengića, vragolijama Bida Bojadžića, golovima Borozana i Čovića, čudesnoj odbrani sedmerca golmana Suruliza u zadnjij minuti utakmice protiv Dubočice…kontrama krila Mida Stamenića, najuniverzalnijeg sportiste Pljevalja svih vremena, pa sve do onih koji su se vinuli u rukomretne visine preko Golubinje i Borovca, najbolji igrača sveta Nenad Peruničić – Terminator, i njegov brat Predrag, Goran Sl. Cmiljanić, Boban Knežević, Rovčanin, Golub Ćosović., Grujičić, Gana Fatić, J. Mazalica, Radenko Beljkaš, Aničić, Đorović, Crnogorac, Joksović, Kurbegović, Mlatišuma… i dr. Svakako, ljubitelji i pravi znalci sporta , sa zahvalnosti se sećaju i „stranaca“ u Rudarovim redovima: M. Zeca, Takića, Trajkovića. Bogdana Plavšića, Z. Ivanovića, Stojiljkovića, Veljka Bojovića (takođe PV zeta) čiji je doprinos rukometu i uspehu Rudara takođe veliki.
One kojih bi se obavezno u navedinim prilikama moralo spominjati, ne samo zbog sećanja, već i zahvalnosti su oni koji više nisu među nama: Smajo Čengić braća Ismet i Besalet Pojatić, Dragan Ivanović Čilja, Milun S. Ašanin, Velimir Tošić, Golub Ćosović , Gana Fatić, Miodrag Mido Stamenić, Hilmija Hadžalić, Zoran Čović, Kurbegović, Drago M. Bojović, Cane J. Janićijević, Mile K Damjanović, Ćiko Aćimović…
( Uz izvinjenje ako sam nekoga izostavio !)
Uzimajući u obzir ovo skromno pisanje jednog „poluvremna“ sećanja, možda bi neka od pljevaljskih ulica mogla ponijeti ime „PLJEVALJSKIH RUKOMETAŠA“ jer i pored uspeha sportista iz drugih sportova, u proteklih sedam decenija , rukometaši su i danas najprepoznatljivije sportsko obeležje grada sa Breznice, ne samo u Crnoj Gori, nego i mnogo šire. Tako bi se odalo priznanje svim akterima koji su na ovaj način afirmisali ovu igru i grad, a mnogi od njih posvetili mu čitav svoj životni i radni vek.
U pisnju teksta, korišćena lična dokumentacija i Almanah RSJ 1949 – 1989. Bgd.1991.
Izbor sportista u Pljevljima za 1961. godinu. Interesntno je, da su kasnije rukometne vedete Rudara Bećo Durutlić i Miodrag Mide Stamenić , bili tada među najboljima, ne kao rukometaši nego Durutlić kao fudbaler a Stamenić kao stonoteniser. ( Pv – novine , 01. januar 1962. godine)
I drugi nastup u najboljoj ligi Jugoslavije RK Rudar je ostvario na turniru u Pljevljima 5 – 7 jula 1968. Stoje s leva : Mihajlo Mikela Obradović trener, Zoran Ivanović, Rade Trajković iza njega Bogdan Plavšić, Bećo Durutlić, Novica Borozan, Zoran Čović, i Dragan Topalović -Šele. Čuče: Dževad Bambur, Smajo Čengić, Bido Bojadžić i Enes Suruliz.
Tim Rudara ovekovečen „Zorki“ – nim aparatom na stadionu pod Golubinjom pred MOSI u Pljevljima: Sve sami Pljevljaci i dvojica Pv – zetova: Stoje S. Čengić, V. Bojović i N. Borozan, Z. Čović, I. Gec i Bećo Durutlić trener. Čuče: E. Suruliz, H. Hadžalić i Bido Bojadžić.
Na tvrdom asvaltu Čitluka . RK Rudar Pljevlja bio je član Druge savezne lige u sezoni 1977/78. Uz mlade, stub tima činili su veterani i legende kluba Zoran, Mide i Bido. Sleva stoje: Zindović, Z. Čović, M. Stamenić, G. Ćosović, M. Đorović, J. Mazalica i M. Živković. Čuče: M. Kondo, M. Aničić, Z. Joksović i B. Bojadžić.
autor, Vojkan T Bojović









3 коментара
Interesantno je i to, a mozda najtuznije kad su odlazili velikani pljevaljskog sporta sa scene niko ih se nije sjetio pa ni sami klubovi kojima su poklonili zivot. Becu Durutlicu je na sahrani bilo 50 ljudi- rukometnih radnika i rukometasa 5. Sram i stid me bilo sto sam iz grada sporta i muzike. E moj grade
U potpunosti se slazem sa komentarom gore navedenog sagovornika,sport u Pljevljima duze vrijeme ne postoj tj.od vremena kada su na celo grada i sportskih odbora dosli ljudi koji dodirne tavke nemaju sa sportom jedina sportska disciplina sa kojom vijesto barataju je bacanje kamena sa ramena.
Ma…nešto bih i napisao pa i ne bih,ali kažem: kome i zašto! Svi smo isti i nezaslužujemo da nam bude bolje! Pričamo kada nas niko ne sluša i ne vidi! Kada dođemo u situaciju da se naš glas daleko čuje,onda to pakujemo u oblande! „DA SE NE ZAMJERAMO“! Odgovorno tvrdim da su ovu rečenicu pod navodnicima Pljevljaci izmislili.Srećno nam bilo dragi sugrađani.