Pala magla po Pljevljima, po vazdan, po vazdan…
PM 10 čestice, prevršile svaku mjeru, umnožile se, pa haraju gradom.
Narod u Pljevljima diše i uzdiše…
Ali, gle zanimljivosti… kao da svi Pljevljaci ne žive u istom gradu. Izgleda da su neki više a neki manje otporni. Jedni stavili maske, ne diše im se ovaj ustajali, zagušljivi vazduh. Drugi ćute, i to bez maski, stoički podnose smog. I dok jedni pozivaju na proteste zbog enormnog zagađenja vazduha, koji je samo 12 puta zagađeniji nego što bi smjelo, drugi pak pozivaju na koncert povodom proslave Nove godine. Treći hoće prve da preduhitre, jer su oni prvo njih preduhitrili u organizovanju protesta. Četvrti ništa ne rade, nego komentarišu prve, druge i treće. Jedino zajedničko kod prva tri jeste mjesto okupljanja, Trg „13 jul“. Četvrti su se najviše navukli na fejsbuk, pa neke sputavaju, neke ne smiju, a neke kuraže, a prvi oni se neće pojaviti ni na jedan od događaja.
Magla i dalje pritiska, smog davi, Sunce odavno ne grije kao što grije tamo negdje gdje nam mladi odoše. A Pljevljaci i dalje djeluju u minimum četri tavora. Ne daj Bože da se svi slože.
Živimo li svi u istom gradu? Jesmo li svi Pljevljaci? Radimo li jedni protiv drugih?
Jedno je sigurno. Dok ne budemo svi Pljevljaci, neki peti će živjeti na račun svih predhodnih četiri.
(Fotografija u naslovu je iz Engleske, iz Londona, davne 1938. godine kada je primjećen problem sa zagađenim vazduhom, a 1952. godine došlo je do velike londonske ekološke katastrofe usled guste magle koja je danima pritiskala London i kada je umrlo 12 000 stanovnika ovog grada. Uzrok je bio smog, nastao usled nastajanja magle u kojoj su bile primjese zagađujućih materija nastalih sagorijevanjem uglja u privatnim ložištima, zbog izduvnih gasova iz automobile i sagorjevanjem uglja iz Termoelektrana. Nakon toga, veliki broj žrtava podstakao je zakonodavce da donesu propise o očuvanju čistoće vazduha, što je već sedamdesetih godina dovelo do opšteg poboljšanja. A gdje smo mi sad u Pljevljima. Tek smo počeli da navlačimo gas maske, tek smo u 1938. godini…)
autor, Vaso Knežević
