Sad da me ko ubije, ne mogu se sjetiti koje godine je ono bio poslednji vašir na Visu. Znam samo da su vaširi bili po Preobraženju, tri nedjelje uzastopno, da ih niko nije osnivao ni sazivao, ali se znalo da se tu,u te dane, narod okupljao oduvijek.
Izgovor za okupljanja omladine na proplancima iznad Velikih Krća bilo je branje lješnika, ali stvarni razlog je bio drugačije prirode i mnogo vredniji od torbice lješnika koje je često, zbog grmljavine na Ilindan, već bila „tonja“ ubila. Želja da se vidi neko drag, da se sa njim prozbori koja riječ i razmijeni koji skriveni pogled nekako je skraćivala put, pa je tih dana Vis bio mnogima neobično blizu.
Pješačilo se i po tri – četiri sata da bi se stiglo na zelene zaravni okružene lijeskama sa kojih se pružao beskrajan vidik i iznad kojih je bilo samo nebo. Prije nego što stignu na vašir, djevojke koje su bile na udaju prezuvale bi se zavlačeći u kakav grm staru, a obuvajući novu, vaširsku obuću. Mnoge su se i presvlačile, skrivene iza lijeske u štednu bluzu i suknju plisirku. Tako su se, za samo par trenutaka, do tada obične seljančice – čobanice, pretvarale u istinske princeze pred čijim su pogledima pucala kao, lješnik, i najtvrđa momačka srca.
Prvi lijek „postradalim“ momcima bila je pjesma, a jedina nada u tome da će se, kad povedu kolo, baš do njih uhvatiti ona od čijeg im se pogleda u sred bijela dana smračilo pred očima.
Moglo se nabrati brdo najboljih lješnika i na drugim mjestima, ali oni tih dana, jednostavno, na drugim mjestima nijesu postojali. Tih dana svi lješnici su bili na Visu.
I tako tri nedjelje uzastopno.
A jesen sve bliže i bliže.
A pogledi sve češći i češći.
A kolovođe se sve češće smjenjuju, a i one koje igraju do njih.
Treće nedjelje se izgovori riječ „Ode!“ i lješnici počeše opadati od svatovske pjesme.
I nebo se zarumeni poput jabuke šarenike i Mitrova violina poče da veze poslednje kolo.
Bože zdravlja, još bolje će biti dogodine.
Bilo je lješnika i lješnika, ali se ni jedni nijesu mogli porediti sa lješnicima s Visa. Oni su uvijek nosili nešto posebno u sebi i za mnoge njihove berače imali su neodoljivi ukus nade i miris dragih uspomena.
Jedino se za lješnike s Visa nije nikada govorilo „u san se ne usnili“.
autor, Rajko Palibrk
