Sjećanja iz ranog djetinjstva vraćaju mi se u slikama na kojima vidim ne samo ono što sam tada gledao, već i sam sebe onakvog kakav sam bio i kakvog su me tada drugi vidjeli.
Te sličice, koje su odoljele vremenu su, ko zna zbog čega, nepovezane i ispreturane ali tako jasne da ih osjećam svim čulima. Ti komadići mog života, kao po beskraju rasijana zvjezdana prašina, ponekad mi padnu na dušu i za trenutak svojom svjetlošću zasjene sadašnjost, zaustave je ili je učine sasvim nebitnom.
Sjećanja iz djetinjstva su neposlušna i ne dolaze kada ja to želim već svrate kada ona to hoće a po pravilu iznenada i bez ikakve najave.
I tako, kao da je juče bilo, slušam zvuk „bagatke“, dug i jednoličan. I vidim dvije poznate ruke kako vješto uvijaju krajeve izvezenog bijelog platna koje mašina prošiva nevidljivim koncem. Meko mi, toplo i udobno. Ručicama se držim za drveno postolje i poigravam od sreće. Kroz kosu mi ponekad proleprša dobro poznati dah u kom prepoznajem ljubav koja me je rodila.
I tako to traje cijelu vječnost.
Potom lagano naslanjam glavu na dobro poznato rame, spušta se mrak, nestaje i zvuka šivaće mašine i jedino što osjećam je da sam siguran i bezbrižan, i da ne treba ničega da se plašim jer sam u majčinom krilu.
I dok ja spavam otkida se poslednji konac sa jastuka na kom su izvezeni vijenci od lišća i tri velike, mirišljave ruže od „ibrišima“ na sredini. Potom kroz san osjećam da sam u njenom naručju. Na moje čelo se spušta poljubac i čujem tihu molitvu zahvalnicu Bogu i svecu koji se ne spominje sjedeći.
I poslije toga nema ničega.
Kao da je sve ispričano i kao da je proživljen cio život. Poslije toga se ništa ne dešava.
Nema smijeha niti plača.
Nema ožiljaka ni na duši ni na koljenima. Niti gorkih riječi, ni slatkih varki, ni zabluda.
Nema zakletvi, niti prevara, već samo most koji se prelazi dok udariš dlanom od dlan.
Čudne su i lukave ove sličice – uspomene iz djetinjstva. Lako nas zamame i lako se sa njima raspričamo. Tako i mene ova moja natjera da je i vama pokažem i uzgred mi šapnu da će, ukoliko to učinim, kada stigne do vas otvoriti i samo vama znan zlatni kovčežić sa samo vašim uspomenama.
I još mi nešto prišapnu ova sličica, a to je da je duša poput onog svetog vreoceta sa koga može piti bezbroj ljudi a da opet preostane dovoljno vode.
I, zbilja, da li postoji nešto ružno u tome ako nekada poželimo da sa drugima podijelimo uspomene i to one najljepše i najdraže i da li je grijeh kada drugima pričamo o onima kojima jedino bez sramote možemo da kažemo da smo gladni?
autor, Rajko Palibrk
