Rukometaši Rudara doputovali su u Mojkovac sa dva autobusa, seniorskom i kadetskom ekipom, ali utakmica protiv domaćeg Brskova nije odigrana. Mojkovčani se nisu pojavili na terenu, a sudbina bodova sa ovog susreta još je neizvjesna, posebno ukoliko Brskovo odluči da istupi iz takmičenja.
Iz mojkovačkog kluba saopštili su da su zbog zdravstvenih problema igrača tražili odlaganje utakmice, ali da Rukometni savez Crne Gore, prema njihovim tvrdnjama, nije izašao u susret tim zahtjevima.
Posebno je tužno što se sve ovo događa u Mojkovcu, gradu velike rukometne tradicije, koji je dao brojne reprezentativce i čiji su rukometaši godinama punili sportske dvorane širom Crne Gore. Danas je taj klub doveden u situaciju da ne može da odigra prvenstvenu utakmicu, a njegov dalji nastup u ligi je neizvjestan.
Rudar dobro zna koliko je teško održavati rukomet na sjeveru. Pljevaljski klub je upravo ove godine, zahvaljujući razumijevanju i pomoći sportskih radnika iz Mojkovca, svoje utakmice kao domaćin igrao u tom gradu. Zato je posebno žalosno što se klub koji je pružao podršku Rudaru sada suočava sa ozbiljnim problemima i neizvjesnom budućnošću.
Ni Rudar nema uslove kakve zaslužuje. Pljevaljski rukometaši narednu utakmicu igraju kao gosti u Beranama, dok sportska dvorana u Pljevljima i dalje nije u funkciji.
Paradoks je da Pljevlja imaju jednu od najljepših sportskih dvorana u Crnoj Gori, koja ne radi, dok su rukometni klubovi sa sjevera praktično upućeni na funkcionalne dvorane u Bijelom Polju i Beranama.
Odnos Rukometnog saveza Crne Gore prema zahtjevima Brskova, ukoliko su navodi mojkovačkog kluba tačni, otvara mnogo ozbiljnije pitanje – koliko se zaista vodi računa o opstanku rukometa na sjeveru države?
Sve je manje klubova, sve je manja baza djece koja treniraju rukomet, a nekadašnji rukometni centri suočavaju se sa problemima koji prijete njihovom opstanku.
Rukometni savez ne može se vječno zaklanjati iza uspjeha talentovanih generacija i pojedinaca, dok se klupski rukomet u brojnim sredinama polako gasi. Bez klubova, dvorana, trenera i djece neće biti ni novih reprezentativaca.
Slučaj Brskova i Rudara zato nije samo priča o jednoj neodigranoj utakmici. To je ozbiljno upozorenje da je crnogorskom rukometu potrebna temeljna reorganizacija, prije svega u odnosu prema klubovima, razvoju mlađih kategorija i sportu na sjeveru države.
Jer ako rukomet nestane iz gradova koji su decenijama stvarali reprezentativce, pitanje je na čemu će počivati njegova budućnost.
