ISTRAŽIVAČKA PRIČA
Kako je država potrošila gotovo šest miliona eura na projekat koji nikada nije završen, nastavila da prevozi turiste instalacijom starom više od tri decenije i dočekala smrtonosnu nesreću na Savinom kuku
Dvadesetog decembra 2025. godine korpa dvosjeda „Savin kuk II“, u kojoj su bili njemački turista Sebastijan Hertner i njegova supruga, sudarila se sa praznom korpom. Hertner je ispao i poginuo, njegova supruga je teško povrijeđena, a troje putnika ostalo je satima zarobljeno na žičari dok je trajala akcija spašavanja. Izvještaj sa mjesta nesreće
Policija je izuzela dokumentaciju, saslušala odgovorne i zaposlene i naložila vještačenja. Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima formiralo je predmet. U maju 2026. Tužilaštvo je i dalje bilo u izviđaju i utvrđivalo da li je u nečijem postupanju bilo elemenata krivičnog djela. Do zaključenja ovog teksta u javno dostupnim zvaničnim izvorima nije objavljen konačan nalaz koji bi nedvosmisleno utvrdio neposredni tehnički uzrok nesreće. Zbog toga se krivica pojedinaca ne može proglašavati prije završetka postupka. Saopštenje policije
U trenutku nesreće direktor Turističkog centra „Durmitor“ bio je Marinko Purić. On je nakon tragedije saopštio da su žičara i skijalište imali propisanu dokumentaciju, uključujući rješenja i dozvole, zapisnike inspekcijskih nadzora, izvještaje o čeličnim užadima i elektroinstalacijama i privremeno odobrenje za rad skijališta za 2025. godinu. Nekoliko dana kasnije podnio je ostavku. Purićeva izjava i ostavka
Tragedija je otvorila pitanje koje država godinama nije riješila: kako je moguće da je nova šestosjedna žičara, nabavljena u okviru projekta vrijednog gotovo devet miliona eura, ostala rastavljena u skladištima, dok su posjetioce nastavile da prevoze instalacije postavljene 1989. i 1990. godine?
Upozorenja stara petnaest godina
Problemi na Savinom kuku nijesu otkriveni tek poslije nesreće. U analizi „Koncept strategije razvoja zimskog turizma u Crnoj Gori“ iz 2011. godine, konsultant Mihael Štajnbah ocijenio je da su liftovi i žičare na Žabljaku u veoma lošem stanju i da jedva zadovoljavaju međunarodne bezbjednosne zahtjeve. Procijenio je da bi služba tehničkog nadzora kakva postoji u zapadnoj i centralnoj Evropi već tada mogla zatvoriti gornji dvosjed, a vjerovatno i donju sekciju. Navodi iz analize iz 2011.
Tri godine kasnije Ministarstvo održivog razvoja i turizma angažovalo je švajcarsku kompaniju Pro-Alpin. Vladina informacija iz oktobra 2014. prenosi zaključak da kompletnu postojeću opremu treba zamijeniti novom ili polovnom opremom usklađenom sa evropskim standardima. Za „Savin kuk II“ u kasnije javno citiranim nalazima navedeno je da nema realne mogućnosti za poboljšanje, rekonstrukciju ili dalju upotrebu, već da instalaciju treba potpuno zamijeniti. Vladina informacija iz 2014.
Ipak, javnosti ni poslije nesreće nije omogućen uvid u cjelovit izvještaj Pro-Alpina. Ministarstvo turizma je u decembru 2025. odbilo zahtjev za slobodan pristup informacijama koji je podnio CIN-CG, navodeći da nije u posjedu kompletnog izvještaja, prateće dokumentacije ni podataka o njegovom korišćenju. Tako se jedan od ključnih stručnih dokumenata pojavljuje u staroj Vladinoj informaciji, ali njegova puna verzija nije dostupna u resoru koji danas odlučuje o turizmu. Rješenje Ministarstva turizma
Uprkos stručnim preporukama, dvosjed postavljen 1989. godine ostao je u upotrebi još jedanaest godina.
Novo upozorenje stiglo je iz samog ski-centra. Dugogodišnji nadzornik Milan Jakšić i rukovodilac žičare Goran Kasalica potpisali su 3. avgusta 2019. zapisnik u kojem su naveli probleme sa pomoćnim motorom i hidrauličnom spojnicom, curenje ulja na kočionom sistemu, prekide signalnog kabla, neispravnosti anemometra i komandne table, korišćenje improvizovanih djelova i sajlu staru oko trideset godina. Zapisnik i reakcije uprave
Jakšić je tvrdio da žičare u takvom stanju ne bi smjele da prevoze putnike i da je upravu upozoravao na moguće posljedice. Tadašnji direktor TC „Durmitor“ Milutin Tomić odbacio je te navode i tvrdio da instalacije imaju upotrebne papire i obavljene tehničke preglede. Taj sukob je ostao javno zabilježen, ali dostupna dokumenta ne pokazuju da je nakon njega sprovedena nezavisna i javna provjera svih navoda iz zapisnika.
Građanski aktivista Aleksandar Dragićević poslije nesreće je podsjetio na nalaze Pro-Alpina i rekao da je godinama upozoravao na opasnost: „Svi smo znali da će se ovo dogoditi, pitanje je bilo samo kada.“ Njegova izjava je politička i javna ocjena, ne tehničko vještačenje. Ipak, činjenica da su i zvanični dokumenti i zaposleni godinama ranije tražili zamjenu opreme pokazuje da starost i stanje instalacije nijesu bili nepoznati. Dragićevićeva izjava
Dragićević tvrdi da je o bezbjednosti govorio i u emisiji „Reflektor“ u novembru 2019. Arhivska stranica potvrđuje njegovo učešće kao predstavnika Koalicije za održivi razvoj, ali sačuvani tekst ne sadrži transkript, a originalni video nije dostupan. Tačan sadržaj njegovog tadašnjeg upozorenja zato nije moguće nezavisno provjeriti. Arhiva emisije
Tender od 8,79 miliona eura
Umjesto zamjene stare žičare na postojećoj trasi, država je krajem 2017. pokrenula znatno ambiciozniji projekat. Direkcija javnih radova, tada u okviru Ministarstva održivog razvoja i turizma, raspisala je postupak za projektovanje i izgradnju isklopive šestosjedne žičare i četiri kilometra novih ski-staza. Ugovor je 31. jula 2018. dodijeljen konzorcijumu koji je predvodio „Novi Volvox“ iz Podgorice, sa italijanskim proizvođačem Leitnerom. Saopštenje o ugovoru
Vrijednost ugovora bila je 8.788.888,88 eura. To nije bila cijena samo za djelove žičare: posao po principu „projektuj i izgradi“ obuhvatao je idejno rješenje, glavni projekat i drugu tehničku dokumentaciju, nabavku i izgradnju šestosjeda kapaciteta 2.600 putnika na sat, kao i projektovanje i izgradnju četiri kilometra staza.
Na tenderu su bile tri ponude. Konzorcijum Novog Volvoxa i Leitnera ponudio je 8,789 miliona eura. Konzorcijum sa Doppelmayrom tražio je 8,874 miliona, dok je konzorcijum Strucon-Bartholet ponudio najnižu cijenu, 8,395 miliona eura, ali je dobio manje bodova za kvalitet. Vrednovani su cijena, kvalitet i garantni rok. Ponude i bodovanje
Dvije žalbe na izbor Novog Volvoxa nijesu razmatrane u meritumu. Prema medijskim izvještajima o odlukama Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki, podnosioci su, nakon odbitka bankarskih provizija, uplatili nekoliko eura manje od propisane naknade od 20.000 eura, pa su žalbe odbačene. Ta proceduralna epizoda opravdava dodatnu kontrolu postupka, ali sama po sebi nije dokaz da je tender bio namješten. Odluke o žalbama
Ni poređenje sa sličnim evropskim projektom ne pokazuje da je ugovorena cijena sama po sebi očigledno odstupala. Francusko skijalište Les Orres je 2018. uložilo oko osam miliona eura u isklopivi šestosjed dug 1.432 metra i kapaciteta 2.400 putnika na sat, uz prateće radove i sistem vještačkog osnježavanja na jednoj stazi. Crnogorski posao uključivao je žičaru, projektovanje i četiri kilometra novih staza, a sve tri ponude bile su između 8,4 i 8,9 miliona eura. Zato se eventualna šteta ne može dokazivati samo poređenjem ukupnih cijena različitih projekata. Podaci skijališta Les Orres
Mnogo ozbiljnije pitanje jeste zašto je posao te veličine ugovoren prije nego što je sa UNESCO-om razjašnjeno da li su nove staze i povećanje kapaciteta prihvatljivi u zaštićenom području.
UNESCO nije zabranio svaku novu žičaru
Nacionalni park Durmitor nalazi se na UNESCO Listi svjetske baštine od 1980. godine. Tender je pokrenut 2017, ugovor potpisan u julu 2018, a zajednička savjetodavna misija UNESCO-ovog Centra za svjetsku baštinu i IUCN-a posjetila je Crnu Goru u novembru 2018. Konačni izvještaj dostavljen je u junu 2020. Izvještaj misije UNESCO/IUCN
Preporuke nijesu značile apsolutnu zabranu zamjene dotrajale žičare. Traženo je da se ne otvaraju nova skijaška područja i ne povećavaju postojeći kapaciteti, a potencijalni zahvati koji mogu uticati na dobro svjetske baštine morali su biti prijavljeni UNESCO-u prije odluka koje bi bilo teško poništiti. Modernizacija u granicama postojeće trase i kapaciteta ostala je moguća uz odgovarajuću procjenu i konsultacije. Tumačenje preporuka Vlade
Ugovor iz 2018. nije, međutim, predviđao samo zamjenu starog dvosjeda. Uključivao je četiri kilometra novih staza i šestosjed kapaciteta 2.600 putnika na sat, odnosno širenje infrastrukture i prihvat većeg broja skijaša. Vlada je 20. juna 2019. obustavila aktivnosti do konačnih preporuka UNESCO-a, a u novembru 2020. prihvatila sporazumni raskid ugovora. Predloženo je da se nabavljena oprema preprojektuje i iskoristi za povezivanje budućih centara Žarski i Cmiljača. Odluka o raskidu
Nije dokazano da su državni organi 2017. ili 2018. mogli znati sadržaj izvještaja koji je dostavljen kasnije. Ali su morali znati da ugovaraju veliko proširenje unutar dobra svjetske baštine. Javno dostupna dokumentacija ne pokazuje da je prije tendera završen postupak ranog obavještavanja UNESCO-a ili da je rizik zaštite prostora ugrađen u tenderske uslove. UNESCO zato nije potpuno objašnjenje za propast projekta; dokumenti prije pokazuju da je velika javna nabavka pokrenuta prije završetka najvažnijih prostornih i ekoloških provjera.
Šest miliona potrošeno, žičara rastavljena
Cijeli ugovor od 8,789 miliona eura nije isplaćen, pa se taj iznos ne može predstavljati kao konačan gubitak države. Zvanični izvještaji navode da su prije obustave završeni idejno rješenje, glavni projekat i nabavka žičare, te da je finansijska realizacija iznosila 5.951.355 eura. Zaključeni su i ugovori za reviziju dokumentacije od 12.750 eura i stručni nadzor od 54.208 eura, ali iz javnog materijala nije sasvim jasno da li su svi prateći izdaci uključeni u navedenu realizaciju. Izvještaj o realizaciji
Leitnerova oprema nikada nije montirana. Nakon raskida bila je skladištena uz mjesečni trošak od 3.000 eura od početka maja do sredine novembra 2021, približno 19.500 eura. Prema posljednjim javno objavljenim informacijama iz jula 2026, djelovi su raspoređeni na tri lokacije: u Bakovićima kod Kolašina, Mojkovcu i skladištu „Cerovo“ u Bijelom Polju. Najnoviji podaci o lokacijama
Ni 5,95 miliona eura ne može se automatski proglasiti potpunim gubitkom jer država i dalje posjeduje opremu. Ali najmanje toliko javnog novca godinama je vezano u projekat koji ne proizvodi korist. Stvarni gubitak moguće je izračunati tek nakon objavljivanja popisa svih djelova sa serijskim brojevima, procjene njihove sadašnje tržišne vrijednosti i tehničkog stanja, uslova garancije, troškova transporta i skladištenja i cijene potrebnog preprojektovanja i montaže. Bez tih podataka vrijednost od gotovo šest miliona predstavlja istorijski trošak, ne nužno današnju vrijednost imovine.
Vladina informacija o Savinom kuku navodi da je od 2014. do 2025. u skijalište uloženo približno deset miliona eura. Taj iznos obuhvata različite radove i opremu i ne smije se sabirati sa 5,95 miliona kao da je riječ o potpuno odvojenom gubitku. Isti dokument pokazuje da je TC „Durmitor“ 2025. ostvario 633.045 eura prihoda od prodaje, ali godinu završio sa neto gubitkom od 213.389 eura, dok je akumulirani gubitak dostigao 2,23 miliona eura. Vladina informacija o ulaganjima
Novi Volvox, XEnergy i Leitner: indicija ili dokaz?
U vrijeme tendera većinski vlasnik Novog Volvoxa bio je Milan Ivanović, koji je preko kompanije Holding One kontrolisao 55 odsto kapitala. Leitner je bio javno navedeni član pobjedničkog konzorcijuma i proizvođač ponuđene žičare. Vlasništvo i sastav konzorcijuma 2018.
Novi Volvox je krajem 2024. promijenio naziv u XEnergy. U avgustu 2025, sedam godina poslije ugovora za Savin kuk, Leitner je preko holdinga RopFin stekao 20 odsto XEnergyja. Vlasnička promjena jeste relevantna za buduće javne poslove: izvođač i proizvođač opreme sada imaju i kapitalnu vezu, pa je potreban potpun uvid u stvarne vlasnike, podugovarače, formiranje cijena i moguće sukobe interesa. Saopštenje XEnergyja
Ta promjena, međutim, nije dokaz da je tender iz 2018. bio koruptivan. Leitnerovo učešće u konzorcijumu tada nije bilo skriveno. Za tvrdnju o korupciji bili bi potrebni dokazi o nedozvoljenom uticaju, dogovoru ponuđača, mitu, prilagođavanju uslova određenoj firmi ili naknadnoj protivusluzi. U dokumentima analiziranim za ovaj tekst takav dokaz nije pronađen.
Dokumenta ipak daju dovoljno osnova za ispitivanje mogućeg nesavjesnog upravljanja javnim novcem: posao je ugovoren prije nego što je razriješen odnos prema UNESCO-u, skupa oprema je nabavljena prije završetka prostornih provjera, ugovor je raskinut, a žičara godinama ostavljena u skladištima bez javno dostupne procjene njene današnje vrijednosti.
Od dugoročnog zakupa do priče o prodaji
Investiciono-razvojni fond je 2013. kupio imovinu ski-centra iz stečaja za 1,5 miliona eura. U tadašnjim državnim dokumentima cilj je bio pronalazak privatnog partnera i turistička valorizacija kroz zakup, uz izgradnju modernog centra. TC „Durmitor“ osnovan je da upravlja preuzetom imovinom. Odluka o kupovini iz 2013.
Skijalište je jedno vrijeme davano u sezonski zakup kompaniji MB Turist dok se pripremao model dugoročnog zakupa ili partnerstva. Vlada je 2023. u plan privatizacije uvrstila prodaju cjelokupnog državnog udjela u TC „Durmitor“. Podaci o sezonskom zakupu
Pola godine prije nesreće objavljeno je da se za kupovinu interesuje neimenovani biznismen iz Srbije, povezan sa poslovima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Razvojna banka, stoprocentni vlasnik TC „Durmitor“, nije potvrdila ni demantovala navode o interesovanju. Marinko Purić se tada protivio prodaji, tvrdeći da Savin kuk treba da ostane u državnom vlasništvu. Tekst o mogućoj prodaji
Poslije nesreće Opština Žabljak povjerila je Dejanu Ljevnaiću, bivšem direktoru Olimpijskog centra Jahorina, izradu projektnog zadatka za rekonstrukciju Savinog kuka. Prema medijskim navodima, posao je vrijedan manje od deset hiljada eura i dodijeljen je bez tendera. Razvojna banka je saopštila da Opština nije imala ovlašćenje da u ime banke ugovara taj posao. Ne postoji javni dokaz da je Ljevnaić osoba zainteresovana za kupovinu koja je pominjana 2025; takvo povezivanje bilo bi spekulacija. Ali spor pokazuje da ni poslije tragedije nije do kraja jasno ko vodi projekat i ko određuje budući model skijališta. Spor oko novog projekta
Zakon o skijalištima dopušta da se državno skijalište ili sistem vertikalnog transporta daju na upravljanje putem koncesije. Zakup, koncesija i privatizacija nijesu isti posao: zakup znači vremenski ograničeno korišćenje imovine, koncesija može obuhvatiti izgradnju, održavanje i eksploataciju javnog sistema, dok privatizacija znači prodaju vlasništva. Zakon o skijalištima
Vlada u dokumentima za 2026. navodi da TC „Durmitor“ nije u aktuelnom planu privatizacije i najavljuje obnovu unutar postojećeg prostornog obuhvata i kapaciteta. Ipak, dugogodišnji gubici, potreba za velikim ulaganjima i ranije interesovanje privatnih partnera znače da pitanje zakupa ili koncesije nije zatvoreno. Svaki takav postupak morao bi biti javan, uz nezavisnu procjenu imovine, objavljenu studiju opravdanosti, jasne investicione obaveze i zaštitu od toga da se ranija javna ulaganja privatnom partneru ustupe bez odgovarajuće naknade. Planovi za rekonstrukciju
Koliko je ljudi žičara prevozila?
Država i TC „Durmitor“ nijesu objavljivali dosljednu godišnju seriju podataka o broju prevezenih putnika. Dostupni izvori miješaju prodate ski-pasove, broj posjeta i turiste prevezene tokom ljetnje panoramske vožnje. Zbog toga se podaci iz različitih sezona ne mogu jednostavno sabirati niti porediti.
| Period | Javno objavljeni podatak |
|---|---|
| Zima 2017/18. | 10.710 prodatih ski-pasova tokom 104 skijaška dana |
| Ljeto 2019. | Oko 22.000 prevezenih turista, prema tadašnjem direktoru |
| Do sredine februara 2026. | Oko 4.500 ski-pasova i 9.000 posjeta |
Izvori: zimska sezona 2017/18; ljetnja sezona 2019; Vladina informacija za 2026
Jedan ski-pas omogućava više vožnji, pa broj prodatih karata nije isto što i broj prevezenih putnika. Za pouzdanu analizu potrebni su dnevnici rada svake instalacije: broj pokretanja, radni sati, prolazi kroz kapije, prekidi rada i broj putnika. Ti podaci bi pokazali stvarno opterećenje stare žičare, izgubljene prihode zbog kvarova i manjka snijega i da li je planirani kapacitet novog šestosjeda bio usklađen sa postojećim stazama.
Ko je dozvolio da žičara radi?
Prema Zakonu o skijalištima, odobrenje za rad skijališta izdaje ministarstvo nadležno za turizam. Uz zahtjev se dostavljaju dokazi o ispunjenosti tehničkih uslova, uključujući nalaze ovlašćenih subjekata o čeličnim užadima i električnim instalacijama, kao i dokazi o službi spašavanja, prvoj pomoći, osiguranju korisnika i obučenom osoblju. Inspekcijski nadzor obavljaju turistički inspektori. Dokumentacija za odobrenje
Nalaz privatne ovlašćene kuće zato nije sam po sebi dozvola za rad. Ministarstvo na osnovu cjelokupne dokumentacije donosi rješenje, dok operator tokom sezone mora održavati žičaru u bezbjednom stanju i obustaviti rad ako nastupe okolnosti koje ugrožavaju korisnike.
Kontrolna lista turističke inspekcije koja je dostavljena redakciji sadrži 47 pitanja o radu ski-centra: od stanja užeta, kočnica i alternativnog napajanja do spasilačke službe, osiguranja i dnevnih kontrola. Međutim, na dokumentu nijedan odgovor nije označen. Nema datuma kontrole, broja predmeta, imena inspektora, potpisa ni utvrđenih nepravilnosti. Takav obrazac pokazuje šta je inspekcija trebalo da provjerava, ali ne dokazuje da je kontrola Savinog kuka zaista izvršena, da je žičara bila ispravna ili da je imala važeće odobrenje.
Za utvrđivanje institucionalne odgovornosti zato je neophodno objaviti rješenje Ministarstva o radu skijališta za sezonu 2025/26, sve tehničke nalaze na kojima se zasnivalo, zapisnike turističke inspekcije, dnevne dnevnike pregleda, evidenciju kvarova i naloge za zamjenu djelova.
„Savin kuk II“ nakon nesreće nije vraćen u rad. Tokom zime radili su „Savin kuk I“ i dva ski-lifta, nakon vanrednih tehničkih pregleda koje su za vlasnika radili domaći i strani stručnjaci. To znači da jedan dio starog sistema i dalje prevozi posjetioce, dok je instalacija na kojoj se dogodila tragedija ostala zatvorena. Stanje nakon vanrednih pregleda
Anketa: nepovjerenje u sistem, ne samo u jednu žičaru
Online anketa sprovedena za potrebe ovog istraživanja nije reprezentativno istraživanje javnog mnjenja: učesnici su se sami uključivali, a rezultati se ne mogu preslikati na sve građane Crne Gore. Oni ipak pokazuju kako dio zainteresovane javnosti razumije bezbjednost, javnu potrošnju i budućnost Savinog kuka — i koja dokumenta očekuje od institucija.
Među učesnicima koji su ocijenili osjećaj tokom vožnje, 42 odsto se osjećalo uglavnom ili veoma nebezbjedno. Bezbjedno se osjećalo 29 odsto, a isto toliko je izabralo neutralnu ocjenu. Rezultat ne dokazuje tehničku neispravnost žičare, ali pokazuje ozbiljan problem povjerenja kod ljudi koji imaju iskustvo ili utisak o vožnji.
Sumnja se ne odnosi samo na tehniku. Više od polovine učesnika uglavnom ili uopšte nema povjerenja da će institucije objaviti sve činjenice o nesreći, dok povjerenje iskazuje približno četvrtina. Najviše ih traži javno objavljivanje izvještaja o tehničkim pregledima, sajlama i kočnicama, a zatim dozvola za rad. Polovina navodi da bi vjerovatno koristila novu žičaru ako bi njenu bezbjednost potvrdilo nezavisno međunarodno tijelo; približno četvrtina ni tada ne bi bila spremna na vožnju.
Percepcija trošenja javnog novca još je oštrija: 47 odsto učesnika vidi razlog za sumnju u favorizovanje ili korupciju, a 29 odsto prije svega loše planiranje i neodgovorno trošenje. Zajedno, tri četvrtine odgovora projekat vidi kao ozbiljan problem upravljanja. To je snažan javni signal, ali nije dokaz krivičnog djela. Dokaz bi morali dati ugovori, fakture, komunikacija učesnika postupka, vlasničke i političke veze i odluke nadležnih organa.
Najjasniji konsenzus odnosi se na budućnost skijališta. Modernizaciju postojeće infrastrukture uz očuvanje UNESCO statusa podržava 71 odsto učesnika. Širenje skijališta čak i ako bi ugrozilo taj status bira 14 odsto, dok su ostali odgovori raspoređeni između ljetnjih i ekoloških sadržaja, boljeg održavanja postojećeg obima i postepenog napuštanja alpskog skijanja. Rezultat pokazuje da izbor između savremene infrastrukture i UNESCO zaštite nije nužno dilema koju javnost prihvata.
Kod modela upravljanja, najveća grupa smatra da je važnije postojanje strogog nadzora i transparentnosti od toga ko formalno upravlja skijalištem. Podrška potpunoj privatnoj prodaji bila je gotovo nepostojeća, dok su državno, opštinsko i koncesiono upravljanje imala podijeljenu podršku. To ne rješava pravno i ekonomsko pitanje budućeg modela, ali daje jasnu uredničku poruku: građani prije svega očekuju kontrolu, objavljene ugovore i mjerljivu odgovornost.
Šta se može dokazati, a šta ne
Na osnovu javno dostupnih dokumenata ne može se zaključiti da je ugovor iz 2018. bio posljedica korupcije, da je cjelokupnih 8,79 miliona eura izgubljeno niti ko je krivično odgovoran za nesreću. Može se, međutim, dokumentovati obrazac odluka i propuštanja:
- Država je najmanje od 2014. imala stručnu preporuku da kompletnu opremu na Savinom kuku zamijeni, dok je ranija analiza iz 2011. upozoravala da žičare jedva zadovoljavaju međunarodne zahtjeve.
- Dvosjed „Savin kuk II“ ostao je u upotrebi još jedanaest godina poslije Vladine informacije o potrebi zamjene.
- Zaposleni su 2019. pisano upozorili na ozbiljne tehničke probleme, dok je uprava tvrdila da instalacije imaju potrebne papire i preglede.
- Država je 2018. ugovorila šestosjed i četiri kilometra novih staza za 8,79 miliona eura prije nego što je razriješila odnos projekta prema pravilima UNESCO-a.
- Na projekat je finansijski realizovano 5,95 miliona eura, ali žičara nije montirana i djelovi su i dalje raspoređeni na tri lokacije.
- Nije objavljena nezavisna procjena sadašnje vrijednosti, kompletnosti i upotrebljivosti opreme.
- Kontrolna lista bez označenih odgovora, datuma i potpisa ne dokazuje da je inspekcija stare žičare sprovedena.
- Na „Savinu kuku II“ je poginuo turista, dok konačan tehnički uzrok i eventualna krivična odgovornost do zaključenja teksta nijesu javno saopšteni.
Ovo možda još nije dokazana korupcija, ali jeste dokumentovan obrazac lošeg planiranja, odlaganja odluka, nepovezanog rada institucija i netransparentnog upravljanja javnom imovinom.
Pitanja na koja institucije moraju odgovoriti
Prije bilo kakvog novog ulaganja, zakupa, koncesije ili privatizacije, Vlada, Ministarstvo turizma, Uprava za kapitalne projekte, Razvojna banka i TC „Durmitor“ morali bi javno odgovoriti:
- Ko je odobrio da se tender pokrene prije završetka konsultacija sa UNESCO-om i procjene uticaja na dobro svjetske baštine?
- Zašto je nužna zamjena stare žičare spojena sa četiri kilometra novih staza i povećanjem kapaciteta?
- Koliko je tačno plaćeno Novom Volvoxu i drugim učesnicima, po pojedinačnim fakturama i fazama posla?
- Šta je država prihvatila sporazumnim raskidom 2020. i da li se odrekla nekog potraživanja?
- Da li su svi djelovi nove žičare kompletni, osigurani i upotrebljivi i koliko danas vrijede?
- Ko je izdao odobrenje za rad „Savinog kuka II“ u sezoni 2025/26. i na osnovu kojih tehničkih nalaza?
- Da li su upozorenja zaposlenih iz 2019. formalno provjerena i ko je odlučio da instalacija može nastaviti da radi?
- Kada će biti objavljen konačan nalaz vještaka i da li će obuhvatiti postupanje operatora, ovlašćenih kontrolora i državnih organa?
- Da li se priprema zakup, koncesija ili prodaja TC „Durmitor“ i ko učestvuje u izradi budućeg modela?
- Kako će biti spriječeno da kompanije uključene u projektovanje budu povlašćene u budućem tenderu za radove ili upravljanje?
Smrt turiste sama po sebi ne dokazuje da je svako ranije upozorenje bilo tehnički tačno; to mora utvrditi vještačenje. Ali tragedija ne može izbrisati činjenicu da je država godinama znala da je ključna instalacija dotrajala, dok je nova žičara, plaćena milionima eura, ostajala rastavljena u magacinima.
Pravo pitanje zato nije samo šta je 20. decembra 2025. dovelo do sudara korpi. Pravo pitanje je zašto je sistem javne uprave dozvolio da se bezbjednost turista, zaštita UNESCO područja i milioni poreskih obveznika godinama tretiraju kao tri odvojena problema — sve dok ih jedna smrt nije spojila u istu priču.
