Pljevlja su početkom avgusta 1992. godine, u vrijeme ratnih sukoba u neposrednom susjedstvu, prolazila kroz jednu od najozbiljnijih bezbjednosnih kriza u svojoj novijoj istoriji. Grad je bio blokiran na glavnim prilazima, dok su naoružane grupe bile prisutne i kod više objekata važnih za svakodnevni život građana.
Atmosfera straha i neizvjesnosti u Pljevljima trajala je mjesecima. Rat u Bosni i Hercegovini odvijao se nedaleko od granice, kroz grad i okolinu prolazile su vojne i naoružane formacije, a bilježeni su incidenti, bombaški napadi i nasilje, naročito prema pripadnicima bošnjačkog stanovništva.
Prema tekstu koji je objavila Instagram stranica „Šeher Pljevlja“, početkom avgusta situacija je kulminirala djelovanjem grupe okupljene oko Milike–Čeka Dačevića, lokalnog političkog i paravojnog lidera povezanog sa Srpskom radikalnom strankom.
Barikade na tri glavna pravca
Naoružani ljudi postavili su barikade na putevima prema Prijepolju, preko Metaljke prema Čajniču, kao i na pravcu prema Đurđevića Tari i Žabljaku. Time su tri glavna izlaza iz Pljevalja bila pod njihovom kontrolom, a grad praktično blokiran.
Naoružano prisustvo, međutim, nije bilo ograničeno samo na prilaze gradu. Prema svjedočenjima na koja se poziva „Šeher Pljevlja“, naoružani ljudi nalazili su se i u blizini Pošte, benzinske pumpe, glavne pekare, mljekare, Elektrodistribucije i autobuske stanice. Riječ je o objektima od ključnog značaja za komunikaciju, snabdijevanje, saobraćaj i funkcionisanje grada.
Pritisak na Centar bezbjednosti
Osamog avgusta u Pljevlja je stigla Specijalna antiteroristička jedinica iz Podgorice. Dačević je priveden, a njegovoj grupi oduzet je automobil za koji se tada navodilo da je dovezen sa ratišta. Umjesto smirivanja situacije, uslijedila je nova eskalacija.
Dačevićevi ljudi i simpatizeri okupili su se oko zgrade Centra bezbjednosti, zahtijevajući njegovo oslobađanje. Autobuska stanica nalazila se neposredno uz policijsku zgradu, dok su barikade na prilazima gradu ostale postavljene. Postojala je realna opasnost da kriza preraste u oružani sukob u samom centru Pljevalja.
Kasnija svjedočenja ukazivala su i na to da je dio lokalnog policijskog sastava bio naklonjen Dačevićevoj grupi, što je dodatno otežavalo reakciju službe. Ozbiljnost događaja potvrđuje i podatak da je već narednog dana „situacija u Pljevljima“ bila prva tačka dnevnog reda sjednice Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.
Suđenje i sporne tvrdnje
Protiv Milike–Čeka Dačevića kasnije je vođen postupak pred Višim sudom u Bijelom Polju. Suđenje je održano u januaru 1993. godine, a teretilo ga se za radnje povezane sa postavljanjem barikada, sprečavanjem službenih lica u obavljanju dužnosti i nasilničkim ponašanjem. Za najteže optužbe nije bilo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, dok je za druga djela kažnjen.
U kasnijim svjedočenjima i medijskim tekstovima pominjana je i moguća uloga drugih ljudi u organizovanju barikada. Bivši načelnik Centra bezbjednosti Pljevlja Vukota Šćekić tvrdio je da je na barikadama vidio Filipa Vukovića. Slične tvrdnje iznosio je i Dačević, dok ih je Vuković negirao. Zbog toga je važno jasno razlikovati dokumentovane činjenice od svjedočenja i međusobnih optužbi učesnika.
Sjećanje koje ne treba prepustiti zaboravu
Izraz „barikade u Pljevljima“ opisuje samo dio onoga što se tih dana događalo. Građani pamte prisustvo naoružanih ljudi u gradu, ugroženo snabdijevanje i saobraćaj, pritisak na policiju i atmosferu u kojoj niko nije mogao pouzdano znati kako će se kriza završiti.
O avgustu 1992. godine zato je važno govoriti bez uljepšavanja, ali i bez pretvaranja istorije u mit. Čuvanje dokumenata i svjedočenja može pomoći da se potpunije razumije kako su se Pljevlja, grad u Crnoj Gori nadomak ratnog područja, našla blokirana spolja i suočena sa ozbiljnom bezbjednosnom krizom unutar samog grada.
Napomena: Tekst je priređen na osnovu objave Instagram stranice „Šeher Pljevlja“ i navoda iz dostupnih novinskih izvora. Tvrdnje o pojedinačnoj odgovornosti koje nijesu pravosnažno utvrđene predstavljene su kao svjedočenja ili navodi njihovih autora.
