PRIRODNO BOGATSTVO, VODE POD PRITISKOM
Piše: Istraživački tim PV Portala
Pljevlja su decenijama razvijana na prirodnim bogatstvima koja se nalaze ispod njihove površine. Ugalj, olovo i cink donosili su radna mjesta, energiju i prihode, ali je njihova eksploatacija istovremeno otvarala pitanje koliko privredni razvoj opterećuje vodu, zemljište i život zajednice.
Od rudnika „Šuplja stijena“ na krajnjem zapadu opštine do rudnika uglja i Termoelektrane u pljevaljskoj kotlini, industrijski pogoni povezani su sa vodotokovima koji se ulivaju u Ćehotinu. Zbog toga promjene u malim potocima i pritokama mogu postati problem čije posljedice prevazilaze neposrednu okolinu postrojenja, pa i državnu granicu.
Mjedenički potok već petnaest godina predstavlja jedno od najosjetljivijih mjesta tog odnosa između eksploatacije rude i zaštite voda. Mještani, ribolovci i ekološke organizacije ukazivali su na promjene boje, zamućenje i talog, dok su kompanija i nadležne institucije odgovarale inspekcijskim nadzorima, uzorkovanjima i stručnim analizama.
U julu 2026. slična pitanja otvorena su na drugom kraju opštine, nakon zamućenja i pomora ribe u Vežišnici, pritoci Ćehotine koja protiče pored kompleksa Termoelektrane Pljevlja. Laboratorijski nalaz potvrdio je pogoršanje kvaliteta vode, ali nije dao konačan odgovor o izvoru svih registrovanih promjena.
Slučajevi Mjedeničkog potoka i Vežišnice nijesu isti, niti raspoloživa dokumentacija omogućava da se njihovi uzroci izjednače. Povezuje ih, međutim, pitanje koliko sistem nadzora može brzo da utvrdi šta se dogodilo, obuhvati sve moguće izvore zagađenja i obezbijedi dokaze na osnovu kojih se može utvrđivati odgovornost.
U središtu te priče nalaze se inspekcijske službe. Od vremena izlaska na teren i izbora mjesta uzorkovanja, preko čuvanja uzoraka i saradnje sa laboratorijama, do javnog objavljivanja nalaza, zavisi da li će zagađenje biti samo evidentirano ili će biti pronađen njegov izvor.
Državne institucije tokom godina su sprovodile kontrole, hidrogeološka istraživanja i projekte sanacije istorijskog zagađenja. Za te aktivnosti izdvojena su značajna javna sredstva, dok je paralelno trajala rasprava o obavezama koncesionara, operatera industrijskih postrojenja i primjeni principa „zagađivač plaća“.
Ovaj istraživački tekst ne polazi od unaprijed donesenih zaključaka i ne pokušava da zamijeni nalaze nadležnih organa. Na osnovu dostupne dokumentacije, službenih odluka, laboratorijskih izvještaja i izjava zainteresovanih strana, on ispituje kako se prirodnim bogatstvima Pljevalja upravlja kada posljedice njihove eksploatacije stignu do vode.
Jer pitanje pljevaljskih vodotokova nije samo pitanje jednog rudnika, jednog ispusta ili jednog incidenta. To je pitanje odnosa države prema prirodnim resursima, odgovornosti kompanija i sposobnosti institucija da zaštite javni interes.
Olovo i cink: kako je počela priča o „Šupljoj stijeni“
Rudarenje na području Šula ima tradiciju dužu od sedam decenija. Istraživanja ležišta olova i cinka započeta su još krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, dok je Rudnik olova i cinka „Šuplja stijena“ zvanično otvoren 1953. godine. Godinu kasnije u Gradcu je izgrađeno flotacijsko postrojenje, čime je zaokružen tehnološki proces eksploatacije i prerade rude.
Tokom narednih decenija rudnik je predstavljao jednog od nosilaca privrednog razvoja ovog dijela Pljevalja. Desetine porodica egzistenciju su vezivale za njegov rad, a proizvodnja olova i cinka bila je važan dio tadašnje rudarske privrede.
Prvi veliki prekid rada uslijedio je 1987. godine, kada je proizvodnja obustavljena zbog nepovoljnih kretanja cijena metala na svjetskom tržištu i nedostatka investicija neophodnih za modernizaciju rudnika.
Proizvodnja je obnovljena 1996. godine, u vrijeme kada je „Šuplja stijena“ poslovala u sastavu Rudarsko-metalurškog kombinata „Trepča“. Međutim, taj period trajao je svega nekoliko godina. Zbog ratnih dešavanja i privredne krize koja je pratila raspad tadašnjeg sistema, rudnik je 2000. godine ponovo zatvoren, dok je četiri godine kasnije otvoren stečajni postupak.
Novo poglavlje počinje sredinom dvijehiljaditih godina, kada koncesiju preuzima kompanija Gradir Montenegro. Nakon višegodišnjih priprema i ulaganja u obnovu proizvodnje, rudnik je u maju 2010. godine ponovo otvoren.
Ponovno pokretanje proizvodnje predstavljeno je kao jedan od značajnijih razvojnih projekata za sjever Crne Gore. Očekivalo se da će savremena tehnologija i dolazak međunarodnog investitora donijeti veću efikasnost proizvodnje, ali i viši nivo zaštite životne sredine.
Kompanija Gradir Montenegro kasnije je postala dio poljske grupacije ZGH Bolesław S.A., jednog od najvećih evropskih proizvođača cinka i proizvoda od cinka. Time su dodatno porasla očekivanja da će rudarska proizvodnja biti usklađena sa evropskim standardima u oblasti zaštite životne sredine.
Međutim, gotovo uporedo sa obnovom eksploatacije, u javnosti su se počela otvarati pitanja o mogućem uticaju rudarskih aktivnosti na Mjedenički potok i okolne vodotokove.
Mještani su ukazivali na promjene izgleda vode nakon obilnih padavina, ribolovci su upozoravali na stanje u gornjem toku Ćehotine, dok su ekološke organizacije tražile kontinuirani monitoring i objavljivanje rezultata analiza. Smatrali su da povremena uzorkovanja nijesu dovoljna da pruže cjelovitu sliku stanja na terenu.
Sa druge strane, kompanija je u više navrata saopštavala da posluje u skladu sa važećim propisima i uslovima iz izdatih dozvola, ističući da sprovodi mjere zaštite životne sredine i sarađuje sa nadležnim institucijama. Nakon prijava, inspekcijske službe izlazile su na teren, dok su stručne analize davale nalaze koji su zavisili od vremena i mjesta uzorkovanja.
Tako je pitanje Mjedeničkog potoka vremenom preraslo okvire spora između koncesionara i njegovih kritičara. Postalo je pitanje funkcionisanja sistema – od izdavanja dozvola i inspekcijskog nadzora, do efikasnosti monitoringa i povjerenja javnosti u institucije.
U takvim okolnostima uslijedili su događaji koji su ovu temu iz lokalne rasprave pretvorili u jedno od najznačajnijih ekoloških pitanja u Pljevljima.
Kada je potok postao vijest: hronologija događaja koji su uznemirili javnost
Mjedenički potok decenijama je bio poznat uglavnom mještanima Šula i ljudima koji žive uz njegov tok. Izvan tog područja rijetko je privlačio pažnju javnosti. Posljednjih godina, međutim, niz događaja učinio je da ovaj planinski vodotok postane jedna od najčešće pominjanih ekoloških tema u Pljevljima.
Prekretnicu su predstavljala dešavanja nakon pojave ponora na prostoru flotacijskog jalovišta Rudnika olova i cinka „Šuplja stijena“. Ubrzo su uslijedile informacije o promjenama na terenu, dok su mještani i predstavnici ekoloških organizacija upozoravali da se zamućena voda pojavila na području Badnja, a potom i Prošća.
„Da nije bilo te fotografije, mišljenja sam da se nikada ne bi utvrdilo odakle su otpadne vode dospjele do izvora Badanj i dalje prema Ćehotini“, kaže predsjednik SRK „Lipljen“ i ekonomski aktivista Vaso Knežević.
Fotografije i video-snimci sa terena brzo su dospjeli u javnost i izazvali zabrinutost građana zbog mogućeg uticaja na Mjedenički potok i rijeku Ćehotinu. Uslijedile su prijave nadležnim institucijama, nakon čega su pokrenuti inspekcijski nadzori i uzorkovanje vode.
Istovremeno, sportski ribolovci ukazivali su na stanje u gornjem toku Ćehotine, navodeći da su u više navrata uočili promjene koje bi, prema njihovim tvrdnjama, mogle imati negativan uticaj na riblji fond i vodeni ekosistem. Ekološke organizacije zahtijevale su da rezultati analiza i monitoringa budu dostupni javnosti, smatrajući da je transparentnost ključna za vraćanje povjerenja građana.
Pošto Ćehotina nakon toka kroz Crnu Goru ulazi u Bosnu i Hercegovinu i uliva se u Drinu, slučaj je privukao pažnju i izvan granica države. Predstavnici organizacija i pojedinci iz Foče javno su izrazili zabrinutost zbog mogućih posljedica po kvalitet vode nizvodno, ističući da zaštita riječnog sliva zahtijeva saradnju institucija obje države.
Nakon prikupljanja dokumentacije, slučajem se bavilo i Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima. Tužilaštvo je, nakon sprovedenog postupka, odbacilo krivičnu prijavu, ocjenjujući da nema elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti.
Time je okončan krivični postupak, ali ne i javna rasprava. Naprotiv, otvoreno je pitanje da li odsustvo krivične odgovornosti znači da su razriješena i sva pitanja u vezi sa zaštitom životne sredine. Ekološke organizacije nastavile su da traže dodatna ispitivanja i dugoročni monitoring, dok su građani očekivali jasnije odgovore o uzrocima događaja i mjerama koje bi spriječile njihovo ponavljanje.
Istovremeno, nastavljen je rad na projektima sanacije istorijskog zagađenja i istraživanju podzemnih voda. Uprkos tome, gotovo svako novo dešavanje ponovo je otvaralo isto pitanje – da li postojeći sistem nadzora reaguje preventivno ili tek onda kada promjene postanu vidljive na terenu.
To pitanje dobilo je dodatnu težinu kada je pokrenut postupak za dodjelu nove koncesije za eksploataciju rude na ovom području. Fokus javnosti više nije bio usmjeren samo na ono što se dogodilo, već i na to kako će se slični rizici spriječiti u budućnosti.
Prekogranične posljedice: Kada je zagađenje prešlo državnu granicu
Ekološki incident na području Rudnika olova i cinka „Šuplja stijena“ nije ostao samo lokalni problem. Posljedice zamućenja rijeke Ćehotine osjetile su se i nizvodno, u Bosni i Hercegovini, čime je još jednom potvrđeno da zagađenje životne sredine ne poznaje administrativne granice.
Na ekološki incident prvi je u Foči javno ukazalo Ekološko društvo „Breznica“, koje je 26. juna 2025. godine saopštilo da je nekoliko dana ranije došlo do popuštanja flotacijskog jalovišta na lokalitetu Šula. Prema navodima Društva, formirao se veliki podzemni ponor kroz koji su otpadne vode i dio jalovine dospjeli u podzemne tokove, a potom i u izvorište Badanj i rijeku Ćehotinu. O ovom događaju izvještavali su i mediji u Bosni i Hercegovini, među kojima i Radio Foča, navodeći da je promjena boje rijeke izazvala zabrinutost lokalnog stanovništva.
Nakon informacija o zamućenju rijeke, Sportsko-ribolovno društvo „Mladica“ iz Foče obišlo je teren. Ribočuvar Vladimir Trivun izjavio je da na području Bosne i Hercegovine nije registrovan pomor ribe, ali da je u rejonu sela Vikoč uočena potočna pastrmka za koju smatra da je, usljed poremećaja u vodotoku, mogla dospjeti nizvodno iz Crne Gore.
Istovremeno, Odjeljenje za inspekcijske poslove Opštine Foča naložilo je analizu vode, uz preporuku građanima da do završetka ispitivanja ne koriste vodu iz Ćehotine.
Fizičko-hemijsku analizu uzoraka 27. juna 2025. godine obavio je Institut za vode iz Bijeljine. Prema rezultatima analize, u uzorcima nijesu utvrđene koncentracije teških metala iznad propisanih graničnih vrijednosti, a ispitivani su, između ostalog, prisustvo gvožđa, cinka, kadmijuma, olova, bakra i arsena. Rezultati su dostavljeni nadležnim organima Opštine Foča.
Bez obzira na rezultate laboratorijskih analiza, sam događaj otvorio je brojna pitanja o načinu informisanja javnosti, pravovremenosti reakcije nadležnih institucija i potrebi efikasnijeg monitoringa zajedničkih vodotokova.
Slučaj Ćehotine pokazao je da zaštita rijeka ne može biti ograničena administrativnim granicama. Kada posljedice zagađenja pređu državnu granicu, odgovornost za očuvanje životne sredine postaje zajedničko pitanje institucija obje države. Upravo zato pravovremena razmjena informacija, kontinuiran monitoring i međudržavna saradnja predstavljaju jedan od ključnih preduslova za zaštitu prekograničnih vodnih resursa.
Vežišnica: zagađenje utvrđeno, izvor ostao sporan
Početkom jula 2026. članovi Sportsko-ribolovnog kluba „Lipljen“ prijavili su zamućenje i pomor ribe u Vežišnici, na dijelu toka nizvodno od Termoelektrane Pljevlja prema ušću u Ćehotinu. Klub je saopštio da je prikupljeno oko 40 kilograma uginule ribe, uz tvrdnju da je stvarna količina bila veća.
Na zahtjev inspektora za vode, predstavnici Centra za ekotoksikološka ispitivanja 6. jula uzeli su uzorke na četiri lokacije: u Vežišnici iznad obodnog kanala Termoelektrane, u otpadnoj vodi iz obodnog kanala prije ulivanja, u rijeci nizvodno od tog ispusta i kod restorana „Ognjište“.
Stručno mišljenje CETI-ja od 20. jula navodi da uzorci površinske vode nijesu bili usaglašeni sa propisanim uslovima, kao ni analizirana otpadna voda iz obodnog kanala zbog povećanog sadržaja suspendovanih materija. Nizvodno su registrovana povećanja elektroprovodljivosti, amonijaka, nitrita, ukupnog azota, fluorida i suspendovanih materija.
Na najudaljenijem nizvodnom profilu, kod „Ognjišta“, CETI je zabilježio dodatno pogoršanje. Koncentracija amonijaka iznosila je 25 miligrama azota po litru, ukupnog azota 26,6, a nitrita 0,772 miligrama azota po litru. Povećani su i elektroprovodljivost, arsen, molibden i mutnoća.
Istovremeno, koncentracije pojedinih parametara u analiziranoj otpadnoj vodi iz obodnog kanala bile su višestruko niže od vrijednosti izmjerenih u rijeci nizvodno. Zbog toga je CETI zaključio da rezultati ne ukazuju na direktnu uzročno-posljedičnu vezu između tog analiziranog ispusta i povećanja azotnih jedinjenja i fluorida, odnosno da se pogoršanje ne može objasniti isključivo uticajem obodnog kanala.
Takav zaključak ne znači da zagađenje nije registrovano. Naprotiv, nalaz pokazuje pogoršanje kvaliteta vode, ali analizom jednog ispusta nije utvrđen izvor koji bi objasnio sve promjene nizvodno.
SRK „Lipljen“ je 27. jula Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima dostavio primjedbe na metodologiju uzorkovanja. Klub tvrdi da tačka opisana kao mjesto neposredno ispod obodnog kanala nije bila uz sam ispust, već približno 200 metara nizvodno, te da su u međuprostoru ostali neuzorkovani drugi tokovi sa područja industrijskog kompleksa. To je tvrdnja ribarskog kluba koju nadležni organi tek treba da provjere.
Ribolovci su zatražili dopunsko vještačenje, novi izlazak na teren, precizno utvrđivanje mjesta uzorkovanja i ispitivanje tragova mogućih ispusta kod rashladnog tornja. Njihova skica prikazuje mogući prostorni propust, ali nije službena geodetska karta niti sama po sebi dokazuje porijeklo zagađenja.
Iz EPCG su javno saopštili da je Termoelektrana u vrijeme incidenta bila van pogona zbog tehničkog kvara i da, prema informacijama kojima su raspolagali, nije bilo aktivnosti koje bi preko postojećih ispusta mogle izazvati zamućenje ili pomor ribe. Kompanija je najavila internu kontrolu i poručila da konačan odgovor treba da daju laboratorijske analize.
Vežišnica je i 2019. bila mjesto velikog pomora ribe. Tadašnje Ministarstvo poljoprivrede saopštilo je da su nalazi ukazali na ispuštanje otpadnih voda iz Termoelektrane i najavilo pokretanje prekršajnog postupka. Taj raniji događaj ne dokazuje da je uzrok incidenta iz 2026. isti, ali povećava obavezu institucija da svaki novi slučaj ispitaju potpuno i transparentno.
U trenutku pripreme teksta nije bilo javno potvrđeno da li je tužilaštvo prihvatilo zahtjev za dopunsko vještačenje. Slučaj Vežišnice zato ostaje primjer razlike između utvrđivanja da je voda zagađena i dokazivanja ko je za to odgovoran.
Inspekcije između uzorka i uzroka
Svaki ekološki incident postavlja dva različita pitanja: da li je voda bila zagađena i da li je moguće pouzdano dokazati odakle je zagađenje došlo. Prvo se može utvrditi laboratorijskom analizom. Za drugo su presudni vrijeme izlaska na teren, raspored uzorkovanja i dokumentovanje svakog mogućeg ispusta.
U slučaju Mjedeničkog potoka tokom godina su postupale ekološka, vodna i rudarska inspekcija, nadležna ministarstva, stručne institucije i Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima. Sprovođena su uzorkovanja, hidrogeološka istraživanja i vještačenja, ali su se pitanja ponavljala nakon novih zamućenja i promjena na terenu.
Na Vežišnici je reakcija bila brza: inspektor za vode i CETI izašli su na teren istog dana. Ipak, kasniji spor o udaljenosti između tačaka i mogućim neuzorkovanim tokovima pokazuje da brzina sama po sebi nije dovoljna ako izbor mjesta ne obuhvati sve realne izvore zagađenja.
Nalaz CETI-ja istovremeno je evidentirao pogoršanje vode i ostavio otvorenim pitanje njegovog punog uzroka. Upravo u tom prostoru između uzorka i uzroka nalazi se odgovornost inspekcija: da evidentiraju sve ispuste, zabilježe precizne koordinate i vrijeme, obezbijede uzorke u istom hidrološkom trenutku i, kada je potrebno, nalože dopunsko ispitivanje.
Za postupke koji mogu završiti pred tužilaštvom ili sudom važno je i ko je uzeo uzorak, kako je čuvan i transportovan, da li je dokumentovan lanac nadzora i jesu li, pored vode, analizirani riba, sediment ili zemljište. Bez tih podataka laboratorijski rezultat može potvrditi problem, ali ne mora biti dovoljan da ga poveže sa konkretnim izvorom.
Važno je razlikovati krivičnu, prekršajnu, upravnu i ekološku odgovornost. Odluka da nema dovoljno dokaza za krivično gonjenje ne predstavlja istovremeno potvrdu da je stanje životne sredine zadovoljavajuće, niti isključuje preventivne mjere, dodatni monitoring ili obavezu sanacije.
Inspekcijski nadzor zato ne bi trebalo da se završi dostavljanjem jednog nalaza. Javnost mora moći da vidi šta je kontrolisano, gdje su uzorci uzeti, koji ispusti nijesu ispitani, koje mjere su naložene i da li su one sprovedene.
Predsjednik SRK „Lipljen“ Vaso Knežević smatra da institucije nijesu iskoristile sve raspoložive mehanizme zaštite životne sredine i godinama traži konačno rješenje za Mjedenički potok. Njegove primjedbe u slučaju Vežišnice sada pred tužilaštvo stavljaju konkretno pitanje: da li je prvobitno uzorkovanje bilo dovoljno da obuhvati sve moguće izvore zagađenja.
Zbog toga ova dva slučaja ne treba posmatrati samo kao sukob kompanija i njihovih kritičara. Oni su test da li sistem nadzora djeluje preventivno, reaguje cjelovito i može javnosti objasniti ne samo šta je pronađeno u vodi, već i šta je urađeno da se utvrdi odakle je došlo.
Šta anketa govori o povjerenju u nadzor
Kako bi uz dokumente i izjave sagovornika prikupio i stavove javnosti, PV Portal je sproveo anonimnu online anketu o Mjedeničkom potoku i radu Rudnika „Šuplja stijena“. Rezultati nijesu reprezentativni za sve građane Pljevalja, već odražavaju stavove ljudi koji su odlučili da učestvuju. Pošto je područje udaljeno od grada, neposredna opažanja relevantna su prvenstveno za mještane, ribolovce i druge ljude koji tamo borave, ali anketa nije bilježila vezu ispitanika sa lokacijom.
Lične promjene na Mjedeničkom potoku, Ćehotini ili okolnim vodotokovima navelo je 63,3 odsto učesnika ankete. Među njima je 77,4 odsto označilo promjenu boje vode, 71 odsto zamućenje, a 67,7 odsto talog. Neugodan miris navelo je 41,9 odsto, dok je 38,7 odsto označilo pomor ribe. Ovi navodi su lična svjedočenja i sami po sebi ne dokazuju uzrok promjena niti mogu zamijeniti laboratorijske analize.
Nepovjerenje u institucionalni nadzor izrazilo je 71,4 odsto anketiranih, dok 67,3 odsto smatra da građanima nije dostupno dovoljno informacija o analizama vode i monitoringu. Istovremeno, 89,8 odsto smatra važnim redovno javno objavljivanje analiza i inspekcijskih nalaza, a 87,8 odsto podržava nezavisni monitoring kvaliteta vode. Među ispitanicima koji su naveli neposredna opažanja nepovjerenje u kontrolu dostiže 96,8 odsto, dok je podrška nezavisnom monitoringu bila jednoglasna.
Odgovori ipak ne pokazuju jednostavnu podjelu na pristalice i protivnike rudnika. Za 49 odsto učesnika zaštita životne sredine i očuvanje radnih mjesta podjednako su važni, 28,6 odsto prednost daje životnoj sredini, a 22,4 odsto radnim mjestima. Nastavak eksploatacije podržava 71,4 odsto, ali isključivo pod uslovom strožih mjera zaštite i kontinuiranog monitoringa. Taj rezultat zato ne predstavlja bezuslovnu podršku postojećem načinu rada.
Najjasniji signal ankete nije presuda o odgovornosti niti mjera stava svih Pljevljaka, već zahtjev zainteresovanih građana za dostupnijim podacima, javnim analizama i nezavisnom kontrolom kvaliteta vode.
U međuvremenu je pokrenut postupak za dodjelu nove koncesije za eksploataciju rude na ovom području. Time se fokus prirodno pomjera sa pitanja šta se dogodilo na pitanje pod kojim uslovima će se rudarenje odvijati u narednim godinama.
Jer najveći izazov više nije samo utvrditi činjenice o prošlim događajima.
Izazov je obezbijediti da sistem bude dovoljno efikasan da ih u budućnosti prepozna, spriječi ili na njih reaguje prije nego što izazovu zabrinutost javnosti.
Sanacija, koncesije i cijena eksploatacije prirodnih bogatstava
Dok su se na Mjedeničkom potoku i Vežišnici smjenjivali inspekcijski nadzori, stručna vještačenja i rasprave o uzrocima pojedinih događaja, postajalo je sve vidljivije da eksploatacija prirodnih bogatstava ima i ekološku cijenu. Na području starog jalovišta u Gradcu paralelno su finansirani projekti sanacije istorijskog zagađenja i istraživanja usmjerena na zaštitu voda.
Prema javno dostupnim podacima, država je tokom prethodnih godina izdvojila značajna sredstva za sanaciju starog jalovišta, hidrogeološka istraživanja, ispitivanje podzemnih voda, izradu stručne dokumentacije i monitoring. Cilj tih aktivnosti bio je utvrđivanje uzroka problema i pronalaženje dugoročnih rješenja za zaštitu voda i životne sredine.
Istovremeno, u javnosti se sve češće postavljalo pitanje koliki dio odgovornosti za ulaganja u zaštitu životne sredine snosi država, a koliki koncesionar.
„Javnost treba da ima potpuni uvid u to koliko se ulaže u zaštitu životne sredine i kakve rezultate ta ulaganja daju“, smatra Knežević.
Upravo u tom kontekstu posebno je važan princip „zagađivač plaća“, jedno od osnovnih načela savremenog ekološkog prava. On podrazumijeva da, kada su ispunjeni zakonski uslovi, troškove sprječavanja, kontrole i sanacije zagađenja snosi onaj čije aktivnosti uzrokuju ili mogu uzrokovati negativan uticaj na životnu sredinu.
Međutim, javnosti do danas nijesu predstavljeni objedinjeni podaci koji bi omogućili jasno poređenje ukupnih ulaganja države i koncesionara u sanaciju, preventivne mjere i zaštitu životne sredine. Bez takvog pregleda teško je steći potpunu sliku o tome kako su raspoređene obaveze i kakvi su rezultati uloženih sredstava.
Posebnu pažnju izaziva činjenica da je, uprkos otvorenim pitanjima iz prethodnih godina, pokrenut postupak za dodjelu nove koncesije za eksploataciju rude na ovom području.
Sama činjenica da je postupak pokrenut ne predstavlja dokaz bilo kakvih nepravilnosti niti prejudicira njegov ishod. Međutim, otvara legitimno pitanje da li će budući koncesioni uslovi predvidjeti strože obaveze u oblasti zaštite voda, upravljanja rudarskim otpadom, monitoringa i javnog izvještavanja.
To pitanje dobija dodatnu težinu u procesu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji. Upravljanje rudarskim otpadom, zaštita površinskih i podzemnih voda, transparentnost podataka i odgovornost za eventualnu štetu predstavljaju oblasti u kojima će standardi biti sve zahtjevniji.
Zbog toga se slučaj Mjedeničkog potoka danas ne odnosi samo na događaje iz prošlosti.
On otvara pitanje kako će izgledati budućnost rudarenja na ovom prostoru.
Hoće li novi koncesioni uslovi donijeti viši nivo zaštite životne sredine?
Hoće li rezultati monitoringa biti dostupniji javnosti?
Hoće li građani imati više informacija nego ranije?
Na ta pitanja danas još nema konačnih odgovora.
Ali odgovori koji budu dati kroz buduće odluke, način sprovođenja koncesije i funkcionisanje sistema biće najvažniji pokazatelj koliko su iskustva iz prethodnih petnaest godina zaista dovela do promjena.
Pljevaljske vode – ogledalo upravljanja prirodnim bogatstvima
Kada se govori o prirodnim bogatstvima Pljevalja, javnost najčešće vidi dvije strane iste priče. Jedna govori o radnim mjestima, energiji, koncesionim prihodima i razvoju. Druga upozorava na stanje vodotokova, industrijski otpad i cijenu koju priroda i lokalna zajednica mogu platiti.
Ta dva pogleda ne moraju biti suprotstavljena. Rudarenje i proizvodnja energije decenijama su dio privrede i identiteta Pljevalja, ali savremena eksploatacija podrazumijeva i savremenu odgovornost prema vodi, zemljištu i ljudima koji žive nizvodno.
Mjedenički potok i Vežišnica nijesu isti slučajevi. Različiti su pogoni, događaji i raspoloživi dokazi. Povezuje ih činjenica da su pitanja o vodi postala pitanja o kvalitetu inspekcijskog nadzora, pouzdanosti uzorkovanja i sposobnosti države da utvrdi odgovornost.
Povremeni uzorak prikazuje stanje u jednom trenutku. Rijeke se, međutim, mijenjaju iz sata u sat, naročito poslije padavina, tehnološkog poremećaja ili vanrednog ispuštanja. Zbog toga zaštita voda zahtijeva kontinuirani monitoring i jasno definisane protokole za vanredne situacije.
Rezultati mjerenja, zapisnici inspekcija, koordinate uzorkovanja i naložene mjere moraju biti dostupni javnosti. Transparentnost ne utvrđuje krivicu, ali omogućava provjeru da li je sistem uradio sve što je bilo potrebno.
Posebno je važno da se buduće koncesije i dozvole ne svedu na pravo eksploatacije. One moraju sadržati mjerljive obaveze zaštite voda, nezavisni nadzor, rokove za sanaciju i jasne posljedice kada se propisani uslovi ne poštuju.
Anketa PV Portala nije reprezentativna za sve građane Pljevalja, ali među ljudima koji su odlučili da učestvuju pokazuje snažan zahtjev za dostupnijim informacijama i nezavisnim monitoringom. Taj zahtjev je važan upravo zato što se najveći dio mogućih posljedica ne vidi iz centra grada, već ga prvi primjećuju mještani i ribolovci na udaljenim djelovima vodotokova.
Ovaj tekst ne može utvrditi ko je odgovoran za svaki događaj. To je posao nadležnih organa, uz dokaze prikupljene po pravilima koja mogu izdržati stručnu i sudsku provjeru.
Može, međutim, pokazati obrazac: kada voda promijeni boju ili riba ugine, javnost dobija niz pojedinačnih nalaza, dok odgovor o punom uzroku i preduzetim mjerama često ostaje nepotpun.
Odgovor na taj problem neće dati jedna konferencija za medije niti jedno uzorkovanje. Daće ga način na koji će inspekcije postupati pri sljedećoj prijavi, koliko će podataka objaviti i hoće li naložene mjere zaista biti sprovedene.
Mjedenički potok uliva se u Ćehotinu. U istu rijeku stiže i Vežišnica. Ćehotina zatim teče prema Drini i Bosni i Hercegovini.
Zbog toga pitanje kako Pljevlja koriste svoja prirodna bogatstva nije samo lokalno privredno pitanje. Ono je i pitanje prava ljudi sa obje strane granice na čistu vodu i institucije koje mogu da je zaštite.
